Nakon više od pola stoljeća provedenih uz rukometnu loptu najbolje desno krilo svijeta rekao je dosta

Više od 700 utakmica u bijelom dresu, 125 utakmica u dresu reprezentacije za koju je postigao 285 pogodaka, sudionik Olimpijskih igara 1972. u Munchenu gdje je s 12 postignutih pogodaka osvojio zlatnu medalju

Ne tako davno, prije godinu ili dvije, jedan rukometni zanesenjak iz Kalinovca naletio je u dvorani na Borisa Bradića i u prolazu ga pozdravio s: "Bok Rabane", na što je Bradić, normalno, kulturno odzdravio. Mnogi bi se uvrijedili, pokušali ispraviti čovjeka koji je imao sreću pozdraviti Rabana i uživati u trenutku što je upravo kraj njega prošao jedan od najboljih igrača rukometa svih vremena. Svi koji imalo vrednuju bjelovarski rukomet znaju što tom malom čovjeku znači "Bok Rabane", no, Raban je ovih dana rekao Bok rukometu.
Bjelovar je poznat po nadimcima. Ima tu sveg od Cveba, Mrkva, Bonja, Foco, ali nadimak Raban je ipak nešto posebno.
- Dobio sam ga po bratu Ivanu. U stvari to je bio njegov nadimak i uvijek kad smo išli zajedno govorili su: Ide veliki i mali Raban. Kad je brat napustio Bjelovar meni je ostao nadimak. No, nadimak je nastao dječjom izvedenicom imena nekog Maratonskog vojskovođe Rabata ili tako nekako, što su djeca preoblikovala u Raban.
Prema tome ispada kako si bio vojskovođa među djecom, ali i u rukometu?
- Nije samohvala, ali vjerojatno jesam. Dugo godina sam bio kapetan momčadi koja je osvojila devet naslova prvaka Jugoslavije, sedam puta bili smo viceprvaci, osvojili smo dva kupa bivše države, dva puta smo bili finalisti i jednom pobjednici Kupa europskih šampiona. Ma što rekli, ali impresivno, no, to je djelo jedne sjajne generacije koja je odrastala po bjelovarskim navadama i koja nije znala za granice u sportu.
Ipak, 19:14 je povijest i titula Europskih prvaka svima iz te generacije dođe kao kruna?
- Normalno, u to vrijeme bili smo prejaki u nacionalnom prvenstvu i tadašnja reprezentacija bila je sačinjena gotovo od kompletne naše ekipe. Europa nam je bila izazov, a pobjedom nad tada moćnim Gummersbachom proslavili smo Bjelovar u cijelom svijetu. Međutim, prije finala Kupa bili smo na turneju po Njemačkoj gdje smo odigrali nekoliko prijateljskih utakmica. Na svim tim utakmicama pratio nas je kompletan sastav Gummersbacha i snimao našu igru. Mi smo to znali i namjerno igrali slabije, ustvari, igrali smo onako kako njima odgovara. Njihov trener, vidjevši našu igru, nekoliko dana prije same utakmice izjavio je kako nema baš nikakvih problema i da će se njegova momčad sigurno okititi naslovom europskih šampiona. No, kad je počela utakmica ispričala se neka druga priča. Sjećam se, Jakšeković je za 10-ak sekundi u našem prvom napadu postigao pogodak za naše vodstvo, dok su oni skoro dvije minute jalovo kružili oko nas. Bili su nemoćni i već tada po malo bijesni, a interesantno je kako sam ja, u tom njihovom prvom napadu, s visinom 1,78 metara dva puta blokirao Schmidta koji je s 202 tada bio pravi div. S pet postignutih pogodaka bio sam najbolji strijelac, ali tu utakmicu jednostavno nismo mogli izgubiti. Spektakularan je bio i doček. U Bjelovaru je bila prava ludnica i ulice su bile krcate ljudima, po nekima dočekalo nas je više od 10 tisuća ljudi koji su nas na rukama nosili po bjelovarskim ulicama.
Osim po impresivnim igrama na desnom krilu Raban je širom svijeta bio poznat i po Eretu
- To je udarac koji je prvi izveo Čehoslovak Eret, a ja sam ga usavršio. Naime, kad se igralo na lešu padao sam na ruka, a na parketu sam išao na rame i proklizao s čime sam dobio na vremena i mogao duže zadržati loptu. Uz to bio sam i "zglobaš" i nikada nisam, kao na primjer današnja krila, jako puknuo loptu po golu. Današnja krila "probijaju" golmana, ili dođu na metar i onda pokušavaju postići pogodak. Međutim, s krila golmana moraš prevariti i samo ako si raznovrstan onda si i dobar igrač.
Nakon euforije došao je nenadani kraj karijere?
- Imao sam potpisan predugovor s Gummersbachom koji se na žalost nikada nije ostvario. Naime, prvo kolo 1975. godine, kad sam se vrati s odsluženja vojnog roka, igrali smo protiv sarajevske Bosne gdje sam postigao šest pogodaka, a drugo kolo gostovali smo kod Krivaje u Zavidovićima i tamo sam slomio ruku. Bacio sam se u zonu na jednu odbijenu loptu i pucao ispod golmana, a on je svom težinom pao na moju ruku i to je praktično bio kraj moje karijere. Nakon oporavka pokušavao sam se vratiti, no, vidio sam da to više ne ide kako bih ja htio tako da sam prekinuo s aktivnim igranjem.
I nakon aktivnog igranja ostao si u RK Bjelovaru?
- Nastavio sam kao trener, a prvi trenerski posao odradio sam u Čazmi i osim jedne godine provedene u Ivanskoj cijelu trenersku karijeru proveo sam u Bjelovaru. Tu sam bio Katica za sve, od trenera svih kategorija, savjetnika, mentora, pa do tajnika i tako iz godine u godinu, a sada je i tome došao kraj.
Nakon svega – komparacija nekadašnjeg i današnjeg rukomet?
- To je neusporedivo. Danas se puno više trenira, radi se na brzini, na snazi, ali zato su igrači znatno tehnički slabiji od igrača iz moje generacije. Mi smo puno više radili s loptom i tražili vic u igri. Međutim, mi smo bili pioniri rukometa i to vrijeme nikako se ne može komparirati s današnjim.
Nakon više od pola stoljeća provedenih uz rukometnu loptu Raban je rekao dosta?
- Stvarno je bilo dosta. Posvećujem se svojoj obitelji s kojom gotovo da zadnjih 40 godini i nisam bio. Rukomet je uvijek bio u prvom planu i njemu sam bio posvećen skoro svakodnevno i to od sedam u jutro, pa do kasnih večernjih sati. Sad će najsretniji biti moji unuci s kojima ću provoditi penzionerske dane.
No, Raban je unucima ipak začepio uši i malo korigirao svoju oproštajnu poruku s rečenicom: "Da, gotovo je, ali na tribinama sam i dalje prisutan". (daž)