Jednom, ne tako davno, pod ruku mi je došla zanimljiva pričica objavljena u lokalnoj Modroj lasti. Počinje tako što se razmaženo derište izgubilo u šumi i pjevajući svoju omiljenu pjesmicu „Baš je hrabar smeđi dabar, crna ptica kukavica“ pokušavalo je naći izlaz iz mraka koji si je u životu sam napravio u svijet normalnih i ozbiljnih ljudi. Priča mi se svidjela zato što je govorila o hibridnom klincu, koji nije imao prilika da ga asfalt oprži po nogama, koji je iz opanaka i zahvaljujući nadobudnoj obitelji želio postati nešto veliko i nešto značajno. Tu nastaju problemi. Ne znajući što s životom, neškolovan ali s velikom zaštitom politički moćne obitelji, uvidio je kako su sportaši popularni i kako bi i on htio biti barem malo popularan. „To hoću“ urliknulo je derište „Hoću biti lijep i popularan kao sportaši“. Međutim, pošto o sportu nije znao ama baš ništa i što je bio uvjeren da lopta skače samo zato što je žaba u njoj i da ima ručku kako bi se točnije dodala suigraču, pošto je saznao kako se u sportu mora i trčati, i umarati, a i znojiti se, odlučio je pak kako je ipak bolje biti sportski novinar. Prvi uradak bio mu je o nogometašima i njihovim kopačkama. Uvjeravao je i gnjavio čitatelje kako nogometaši na kopačkama imaju krampone samo zato da bi bili viši. To mu nije prošlo. Pokušao je s temom o rukometnim primanjima i pričom kako rukometaši mažu prste s ljepilom da im novci ne bi ispadali iz ruku. Ni to mu nije prošlo. Najbolje mu je išlo boćanje, pikado i neke modne ružičaste teme, ali ni to mu u sportu nitko nije čitao. Pošto njegov netalentirani i bolesni um nije znao za šalu, za vic, za boje, za animaciju i kreativnost bez kojih sport ne može, odlučio je pobjeći u šumu i primatima pisati sportske pričice. E, to mu je prošlo i tu je našao sebi ravne. Priča ide tako prema sretnom završetku, ali da skratim, tumarajući tako besciljno po šumi paranoično derište naišlo je na panj koji govori. S glupim izrazom lica i s prepoznatljivim neartikuliranim glasom mulac je zapitao panj što on tu radi? – Pa, ja sam u šumi, tu mi je mjesto. No, zašto si ti u šumi? – upita panj. – Ja sam sportski novinar i pišem o sportu kako bih postao lijep, cijenjen i popularan – kaže derište i zbunjeno pogleda u nebo. – Slušaj dijete moje drago, kaže panj, znam što radiš i čujem kako pišeš, kako ti se čak i životinje i drveće po šumi smiju. Gledaj braco, na krilima svog neznanja napravio si potez očajnika, davljenika koji se za slamku spasa hvata. Piši, samo ti piši i dalje, ali molim te ne izlazi iz ove šume, tu ti je mjesto i dalje zabavljaj životinje i drveće. Ljudi, oni koji žive izvan ove čudne šume, smatraju da igrati u trećoj ligi ne znači biti trećeligaški igrač. Kažu da je i Ogi Vukojević svojevremeno igrao za NK Bjelovar u trećoj ligi, ali oni ga ne smatraju trećeligaškim igračem. Svojevremeno je i Željko Malčić, to ime tebi sigurno ništa ne govori, on je radio kao konobar i igrao nogomet u županijskom rangu, da bi prije nekoliko sezona u dresu prvoligaša Cibalije zagorčao život i Dinamu i Hajduku. Ne smatraju oni ni Dadu Pršu trećeligaškim igračem iako je godinama igrao u Francuskoj trećoj ligi i postao nezamjenjiv u Monacu i Hrvatskoj reprezentaciji, a kažu da se i tenisač Ivo Karlović potucao po smiješnim francuskim ligama, ali je ipak uspio ući u top 20 igrača svijeta i biti član Hrvatske Davis cup reprezentacije. Kažu oni da takvih sportaša ima na tisuće, na stotine tisuća, samo što se tvoj paranoični mozak s kvocijentom inteligencije sobne temperature i namijenjen za modne detalje a ne za sport, ne može dosjetiti tih igrača jer oni tebi ionako ništa ne predstavljaju. Nu momak – kaže panj – do tvog lobotomiranog uma ne dopire južnjački duh, u tvojem crno bijelom svijetu nema mjesta za boje, za šalu, za vic. Žalosno, ali za tebe je Picasso karikaturist, hrabri se i pjevaj dalje svoju pjesmicu „Baš je hrabar smeđi dabar…“, bacaj kamena s ramena i znaj kako oni gradski ljudi, izvan ove čudne šume, jako drže do one dječje uzrečice „Prvi si počeo“.
Zapitajte se imate li i vi ovakvo derište u svojoj kući?