Očito kako je sve spremno za predizbornu kampanju koja će i ovom prilikom biti prljava, puna budalaština i nevjerojatnih obećanja, udaraca ispod pojasa, ali i nepromišljenih izjava naših priučenih političara koje će kod normalnog Hrvata izazvati nevjericu. Zašto ne, kad još uvijek ima onih koji u svašta vjeruju, pa tako da i Sanaderov šestar neće kružiti po državnoj blagajni, ali i onih koji misle da se Noina arka usidrila tek prije nekih dvadesetak godina. Štoviše, ponovo smo u vremenu kad kritika svega što je konzervativno i desno postaje uobičajena, ali kad se pojam pomiče u lijevo tolerancija se širi na ekstremno, kako to misli lički ginekolog Milinović. Društvena tolerancija gubi okvire i još ćemo se, na žalost, naslušati tih teza i floskula nakon kojih bi svi veseli i čili trebali otići na izbore kako bi svoj glas dali nekomnovom Sanaderu, ili tomu slično, svejedno. No, ostaje nam nada kako će u prosincu ipak biti snijega po kojem bi bosonogi Bandić ponovo trebao uveseljavati Hrvate šlepanjem vijenaca po lokalnim grobljima.
„Mi se vas ne bojim“ poruka je žene koja želi biti premijerka i to je njen poklič s kojim želi dobiti naklonost Hrvata. Tim riječima se i mali Ivica hrabrio pred susjedovim puranom prije nego je ipak pobjegao preko plota. Međutim, Željko Maletić, predsjednik gradskog vijeća i predsjednik rukometnog kluba Bjelovar, koji je davne 1972. godine bio europski prvak i koji je dopodne igrao u Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu, a poslije podne po Njemačkoj i Rusiji, izjavio je kako je Bjelovar u zadnjih 20 godina prošao dug put od provincijskog gradića do regionalnog središta. Pazi sad, Bjelovar provincijski gradić?
Novija povijest govori kako prije Domovinskog rata podno Bilogore nije bilo ničeg. Sve do kud pogled seže bili su zeleni pašnjaci na kojima su pasli bizoni, mufloni, rikali dinosaurusi i gnijezdile se prahistorijske ptice Dodo. Međutim, ima i onih koji tvrde kako je Bjelovar još 1871. godine postao sjedište Bjelovarsko – križevačke županije  i da je prvi župan bio je Ivan Vitez Trnski, da je bjelovarska Gimnazija osnovana davne 1876. godine, da je bio veliko željezničko i cestovno središte, da je nakon Drugog svjetskog rata Bjelovar postao sjedište Zajednica općina od Pakraca, Koprivnice do Virovitice, a od 1955. godine da je bio sjedište Kotara. Kažu ti čudni ljudi, budale neke, da je u to vrijeme izgrađen niz industrijskih pogona kao Sirela, 5. maj, Šumsko gospodarstvo Bojca Birta, DI Česma, Tomo Vinković, TAD, Tehnika, Vodna zajednica, Rasadnik, Metalac, Elektrometal. U to vrijeme je, kažu opet oni, NK Bjelovar igrao u državnom rangu, imali smo najbolju spidvej stazu u Hrvatskoj, hrvački klub, boksački klub, konjički klub, atletski klub, gimnastički klub  i da su svi ti klubovi budili respekt i poštovanje u najvišim rangovima, a da su kruna svega bili bjelovarski rukometaši. Nemoguće, a dokaz kako je sve to prepisano iz neke bajke je i njihova tvrdnja, tih čudnih ljudi, fufljavaca jednih, kako danas kad je Bjelovar regionalno središte u njemu nema ničega. Čudno, ali kažu da nema ni kina, ni kazališta, ali ni Sirele, Rasadnika, Česme, 5. maja, Tehnike, TAD-a, Tome Vinkovića. To naprosto nije moguće. No, kažu opet oni smutljivci, kako nemamo ni atletsku stazu ni zatvoreni bazen, ali da zato imamo otvoreni kišobran i prnjave cipele u kojima visimo na plotovima kako bi gledali provincijski nogomet, jer više nemamo ni bjelovarskih rukometaša koje smo redom poznavali po nadimcima. Nevjerojatno, ali čudnim je putem Bjelovar odjednom došao do regionalnog središta.