Albin Vidović
velikan i legenda bjelovarskog rukometa
„Imao sam svoj poseban stil, nisam priznavao trenere, htio sjediti na klupi i nikad u svojoj karijeri nisam bio rezervni igrač. Ili sam igrao ili nisam izlazio na teren“

Biografija Albin Vidović (Zagreb, 11. veljače 1943.) Rukometnu karijeru počeo je u bjelovarskom Željezničaru, a za ORK Partizan nastupao je od 1960. godine. Bio je jedan od stožernih klupskih igrača s kojim je osvojio naslove prvaka države 1967., 1968., 1970., 1971. i 1972. godine, te Kup europskih prvaka 1972. godine. Za reprezentaciju bivše države nastupio je 44 puta i postigao 48 pogodaka, a dva puta je nastupio i za mladu reprezentaciju. Osvajač je zlatnih medalja na Svjetskom prvenstvu 1964. godine u Čehoslovačkoj, na Mediteranskim igrama 1967. godine u Tunisu, te na Olimpijskim igrama 1972. godine u Munchenu. Hrvatski klub olimpijaca izabrao ga je za predsjednika na svojoj osnivačkoj skupštini 1993. godine.

Njegovo ime danas se izgovara sa sjetom, mješavinom ponosa i poštovanja, njegovo ime sinonim je za moć, hrabrost, odvažnost, ludost, nepromišljenost, za mušku ljepotu koja ga je krasila i neodoljivost kojom je plijenio, ali prvenstveno za rukometnu kvalitetu i karizmu koju i dan danas posjeduje. Albin Vidović, sam izgovor tog imena gordo zvuči, spada u birano društvo Jamesa Deana, Toma Sawyera, Wyatta Earpa, Tina Ujevića, Bajde Vukasa i ostalih boema, vrhunskih sportaša, redikula, štemera, ljubavnika koji su za života postali legende. Da, Bjelovar ima pravo biti ponosan, jer rijetki se gradovi mogu dičiti svojim legendama, a Bjelovar uz caricu Mariju Tereziju ima i Albina Vidovića, živu legendu, rukometaša čije ime nikada neće biti izbrisano, a priče o njegovom rukometu i životu prenosit će se s koljena na koljeno.
- Vrlo rano, s 16 godina igrao sam za omladinsku reprezentaciju i već tada sam bio velika rukometna zvijezda, a Raban, Cveba i ostali bjelovarski proslavljeni rukometaši tek su dolazili na scenu. Raban je dolazio na treninge Željezničara kako bi sakupljao lopte koje sam je pucao po golu i gađao stative. Želio se igrati, a pošto tada nije bilo puno lopti kao danas, jedino tako je mogao doći do lopte. Bio mi je simpatičan i ubrzo je postao moj ljubimac, a i danas je on moj veliki ljubimac. Cveba je velika priča. Tada je bio mali klinac, mršav, štrkljav i već tada je želio postati veliki svjetski igrač. Ja sam mu bio kao neko mjerilo, kao parametar vrijednosti. On je prvi napravio veliki iskorak u načinu treniranja, koji je kasnije zahvatio cijeli sport. Počeo je u rukometu trenirati atletiku. Radio je s Zvonkom Ivekovićem na brzini, skočnosti, na atletskim elementima tako da je upornim radom vrlo brzo napredovao. Naša suradnja uvijek je bila na nivou, međutim, znalo se da sam je bio vođa na terenu, ali i u svim svinjarijama koje smo radili po gradu. Tada nije bilo švercanja na igralištu i vladao je zakon – pogini ili se makni da drugi poginu, pokaži zube, nema straha, a ja sam im bio uzor. Trebalo je imati petlju i hrabrosti u ona vremena igrati u Sarajevu, kad su noževi i batine letjele po igralištu, kad je kamenje frcalo oko glave, nije bilo baš ugodno – sječa se Albin rukometnih početaka i svojih prijatelja s kojima je dotakao rukometni krov svijeta.

• I danas se prepričavaju priče o Albinovom načinu života i igranja rukometa?

- Nema tajni o mom životu, o meni se skoro sve zna. Nikad nisam trčao za ženama, žene su trčale za mnom. Čuo sam puno priča o sebi i dosta ih je istinitih. Ja sam bio pozitivna energija, pokretač svih događanja, o meni su pričali na nivou Europe, bivše Jugoslavije i u Beogradu. Nisam se bojao nasred Terazija "opaliti" šamarčinu frajeru koji je pokušao provocirati mene ili moje društvo i to je bilo dobro poznato. Ja nikada nisam prvi počeo i nisam nikad izazivao ili provocirao, nisam bio negativan. Bio sam takav tip, strogo odgojen, otac mi je bio oficir, vojnik i pedagog i normalno je da se nisam dao nikome zafrkavati.

• Je li istinita tvrdnja: „Kad je bila frka, te je utakmice Albin rješavao, a ove ostale...“

- Bjelovar je u to vrijeme živio s rukometašima. Prije nego što smo osvojili Europu ja sam još od 1962. godine igrao u europskim kupovima i do tada sam već deset godina igrao vrhunski rukomet. Unutar tih deset godina bio sam pet puta najbolji strijelac, tri puta najbolji igrač Jugoslavije, a 1963. godine proglašen sam za najboljeg sportaša bivše države u društvu sportskih velikana kao što je Miroslav Cerar, košarkaš Ivo Daneu, tenisači Nikola Pilić i Boro Jovanović, bila je to sjajna klapa. Imao sam svoj poseban stil, nisam priznavao trenere, nisam htio sjediti na klupi i nikad u svojoj karijeri nisam bio rezervni igrač, ili sam igrao ili nisam igrao. Međutim, nije bilo razloga da ne igram jer ja sam na igralištu u neku ruku bio zabavljač, publika me je obožavala. Željko Seleš je bio nešto drugo i puno je toga promijenio u rukometu. Bio je pedagog i svi smo s njim bili na Vi, ali nije tu bilo nekog velikog respekta, jer na terenu sam ja bio taj koji je kreirao i vukao momčad i on je to dobro znao i nikad nije previše mudrovao oko moje igre. Poslije utakmice i izvan terena prema njemu sam imao veliki respekt, jer ipak je on profesor.

• S europskom krunom na glavi Abin Vidović završio je rukometnu karijeru?

- Može se reći da je to bilo 1973. godine u finalu Europskog kupa kad sam Rusima u Dortmundu zabio 14 golova. Ponovo smo nakon osvajanja europske titule igrali finale Europskog kupa, ali tada smo bili znatno oslabljeni, bez Babure, Jakšekovića i bez Cvebe koji je bio u vojsci i kojem nisu dali igrati. Usprkos svemu igrali smo sjajno i ponovo ostvarili finalnu utakmicu na kojoj sam povrijedio koljeno i nakon toga sam se još godinu dana vucarao, ali više nisam mogao.

• Nitko se ne sjeća oproštajne utakmice?

- Ma kakva oproštajna utakmica. Nisam htio igrati oproštajnu utakmicu, to za mene nema baš nikakve svrhe. Kako to može biti: oproštajna utakmica a igraš i tu si, to nema baš nikakve veze i smisla. Od koga da se to opraštam, mene je Bjelovar obožavao i sad bi se ja trebao opraštati on njega. Ja ne priznam te cirkusarije.

• Koliko je Albin Vidović upućen u današnja događanja u bjelovarskom sportu?

- Pratim samo onoliko koliko ti u Bjelovarcu napišeš i to mi je dovoljno. Sport u Bjelovaru izgubio je svoju prepoznatljivost i više nema potrebnog spoja između grada i sportaša, nema više interesa i onih pravih navijača koji su nas nekada pratiti po cijeloj Europi i Jugoslaviji. Svi Bjelovarčani moraju znati da je Bjelovar grad rukometa i da je rukomet proslavio ovaj grad. Ma gdje god da dođeš svi Bjelovar pamte i znaju po rukometu, a i pjevač Hali Bešlić, kad su neki dan pričali o Bjelovaru, odmah je pitao: «što je s rukometom».

• Kad si zadnji put bio na rukometnoj utakmici?

- Davno. 1990. godine bio sam nešto kao šef prelazne klupske uprave i tada sam želio napraviti ponovo veliki iskorak s klubom, ali na žalost umro mi je prijatelj Siks kojem sam namijenio ulogu predsjednika. Nisam uspio provesti ono što sam zamislio, kako bi rukomet ostao kulturna institucija u Bjelovaru i nakon toga sam se u potpunosti maknuo.

• S kim se Albin Vidović druži, tko ga posjećuje, zdravlje?

- Jedino se družim sa sinovima. Zenon je profesor, a mlađi Albin će biti pravnik i uživam u njihovom društvu. Cveba (Hrvoje Horvat) me posjećuje i uvijek kad je u Bjelovaru navrati do mene da popričamo o sadašnjosti i nezaobilaznim lijepim uspomenama. Cveba je veliki čovjek. Zdravlje mi je narušeno, imam šećer i to me je koštalo što sam ostao bez noge. Međutim, zbog gubitka noge sam sam si kriv, precijenio sam svoje mogućnosti, uvjerio sam se da sam prejak, da mogu sve. Želio sam završiti svoj radni vijek, ali upravo kad sam navršavao 65 godina i ostvario 45 godina radnog staža i kad mi je nedostajalo još par mjeseci do mirovine, nisam se htio liječiti. Došla je gangrena i više nije bilo pomoći. Danas živim od mirovine i primam tisuću i 600 kuna pomoći od Olimpijskog odbora. Teško je, kao i svim umirovljenicima. Dane provodim čitajući knjige, stručnu literaturu i nastojim da mi ne bude dosadno. Imam vrt u kojem uživam, sadim povrće, imam zečeve i neke vjeverice, u stvari nastojim uživati u svakom danu.
Visok, čvrst kao kamen, Abin Vidović poručuje kako bi želio da se bjelovarski rukomet oporavi i da ponovo Bjelovarčani igraju i budu nosioci igre. Ne sviđa mu se sadašnja klupska politika, da se gomilaju igrači sa strane, da ovisimo o igračima izvan Bjelovara i da nemamo svoj prepoznatljivi stil igre koji je nekada krasio bjelovarski rukomet.

Albina se samo ovako moglo zaustaviti "Kako se kalio čelik" fotografija bjelovarskog fotografskog majstora Mire Pacasa nagrađena je na međunarodnom natječaju za najuspješnije sportske fotografije

Željko Nimš, vratar ORK Partizana Bio je neustrašiv i kolovođa svih događanja Na svim feštama i zabavama na kojima smo znali biti zajedno, Albin je uvijek bio u centru pažnje i plijenio je svojom pojavom U danima kad je došao u Bjelovar Željko Nimš je najviše vremena provodio s Albinom Vidovićem, koji je znatno utjecao na njegovu rukometnu karijeru, ali i na privatni život. - Tada je bilo dosta naših igrača koji su bili oženjeni i nisu se mogli poslijepodne i navečer družiti s nama. Doduše i Albin je bio oženjen, ali po načinu života bio je dosta slobodan i kao vrhunski rukometaš bio je uzor pokojnom Baburi i meni, a meni je takav način života odgovarao. Najviše što me je kod Albina fasciniralo bila je činjenica da je gotovo neustrašiv. Na vrućim terenima po Bosni, kad publika vrijeđa, pljuje, na sve moguće načine vrši pritisak, Albin bi izašao pred tisuću ljudi i odmah bi nastao tajac i mir, a s time je i nama dao dodatnu snagu – sjeća je Nimš dana kad je tek počinjao igrati za ORK partizan, ali o nekim posebnim detaljima iz njihovog zajedničkog života nije želio iznositi. - Ne bih želio o tome pričati, neke stvari nisu za novine, a neke ljubomorno čuvam za sebe. Na svim feštama i zabavama na kojima smo znali biti zajedno, Albin je uvijek bio u centru pažnje i plijenio je svojom pojavom. Bio je snažan individualac i osebujna ličnost koju nitko nije mogao pokoriti. Po prirodnom talentu za rukomet i njegovom snažnom tijelu, jer morate znati da on u životu nije digao uteg, bio je sportski fenomen u svijetu.

Velimira Kljaića Kljuna znam skoro cijeli život - Bio je jedan od najboljih obrambenih igrača Medveščaka i upoznali smo se još u igračkim danima kad su naše utakmice i naši dueli bili puni vatre. Međutim, dobro se sjećam detalja kad sam nekada išao u zagrebački Pionirski dom raditi rukometnu propagandu, a Kljun je cijeli dan bio uz mene i gledao rukometne elemente koje smo radili. Kao igrač i kao trener puno je dao rukometu i pamtim ga kao dobrog prijatelja.

Damir Župan