U filmu „Balkanska pravila“ proslavljeni glumac Danilo Bata Stojković, možda i najbolji glumac s ovih brdovitih prostora, ovako je slikovito opisao naše društvo: „Ovaj svijet podijeljen je na dva dijela – na budale i na one koji ih trpe. Puno je budala na Balkanu, ali i lakovjernih ljudi koje je lako kupiti i još lakše zavesti. Međutim, ovaj prostor je i škrt kad treba iznjedriti čovjeka s misijom, darovitog čovjeka koji može vidjeti bar deset – dvadeset godina unaprijed. Zato se ovdje živi stihijski, primitivno i svi neprestano stradaju“. I stvarno, ako pogledamo samo malo u nazad i ako ovo dosta mudro razmišljanje provučemo kroz prizmu bjelovarskog sporta, vidjet će se da je pokojni Bata bio u pravu.
Sport nam je u banani i to moramo javno priznati, ali krizu u bjelovarskom sportu ovaj puta nisu isprovocirali sportaši, za koje se općenito misli kako se sportom bave jedino zbog novaca. Posljednjih 15 godina, ukoliko ne računamo ratno doba, nije se učinilo gotovo ništa kako bi se sport postavio na zdrave noge, a cijelo to vrijeme ponašamo se kao prebogati kapitalisti koji ljubav svoje djece kupuju novcem. Svaka godine uredno potrošimo proračunska sredstva namijenjena sportu na način da krpamo klupske rupe, zatvaramo minuse na računu, vračamo nečije dugove i plaćamo vanjske igrače, koji po pravili za godinu dana pobjegnu ili ih istjeramo iz Bjelovara, a da u međuvremenu nismo učinili ništa kako bi stvorili zdravu i kvalitetnu sportsku sredinu, iznjedrili sposobne a ne podobne ljude i izškolovali kvalitetne stručnjake, koji će po pravim sportskim postulatima, a ne po babi i stričevima, odgajati sportaše koje Bjelovar zavrjeđuje.
        Kako bi nagradili političku poslušnost, na račun sporta osnovali smo Poduzeće za upravljanje sportskim objektima, kojem primarna svrha nije šparanje, bolje održavanje, transparentno upravljanje, bolja kontrola i stručnost. Svrha mu je riješiti pitanje zaposlenja političaru, koji po nepisanom pravilu odmah mora biti direktor. Uvidom u poslovne knjige, koje se uvijek mogu provjeriti jer radi se o javnom poduzeću koje se financira gradskim novcem, može se vidjeti kako Poduzeće upravlja samo s dva objekta i kako se nije baš previše ušparalo, da ne kažem kako su troškovi dosta veliki, jer treba namiriti direktorsku plaču i pripadajuće joj bonuse. Održavanje objekata je katastrofalno, barem prema izgledu Gradskog stadiona koji nikad nije bio u lošijem stanju, a o transparentnom poslovanju nije red govoriti, jer ima nas puno koji poslujemo prema posebnim načelima. O stručnosti najbolje govori prošlogodišnja svinjarija s mega turbo folk spektaklom i sramotom koju je Bjelovar pretrpio. Nikome ništa i pojeo vuk magare, a kako kaže Danilo Stojković – lakovjerni se uvijek mogu kupiti i zavesti.
        Slična situacija je i s nogometnom školom NK Bjelovara, oko koje se ovog ljeta digla velika prašina. Tamo se sve vrti oko rezultata, velikog broja djece koja trenira, stručnih trenera, brojnih turnira, ogromnog broja utakmica i raznoraznih momčadi. Rezultati jesu sjajni i djeca imaju veliki broj treninga, a pionirske momčadi po pravilu osvajaju prva mjesta na turnirima i u prvenstvu, ali nema konačnog proizvoda zbog čega je cijeli taj začarani krug napravljen. Nema kvalitetnih igrača za prvu momčad s kojima bi NK Bjelovar mogao barem napasti vrh treće lige, a da ne spominjemo traženu drugu ligu. Već po pravilu juniorska momčad se nakon isteka staža razleti po okolnim kafićima, internetima, sezonskim zaposlenjima, a najbolji dokaz tome je sastav juniora NK Bjelovara u kojem trenutno igra šest do sedam igrača iz Velikih Zdenaca, tako da se opravdano postavlja pitanje: „čemu se troše veliki novci kad nitko, osim onih koji su zamislili i proveli takav sistem, nema koristi“. Ovom prilikom nisu krivi oni prvi, nego oni koji ih trpe i sve to promatraju.
        Možda najbanalniji primjer Balkanske podijeljenosti mogao se vidjeti nakon prijateljske rukometne utakmice u kojoj su rukometaši Bjelovara razbili Dubravu. Pobjeda u prvoj pripremnoj utakmici protiv Medveščaka nije shvaćena ozbiljno, jer Medveščak je trenutno slab i smiješan protivnik, ali nakon pobjede nad Dubravom većina naših kužera tražila je razlog kako bi umanjila pobjedu naših rukometaša. Odjednom je po njima Dubrava bila nekompletna i od dvojice njihovih igrača, koji u kupaćim gaćicama još uvijek tulumare po Zrću, ispalo je kako simpatičnim Zagrepčanima nedostaje šest igrača. Po njima je Dubrava između 16. i 18. minute bila bolji protivnik, a najviše se zamjera treneru Željku Vidakoviću što nije više rotirao momčad i što mladim igračima nije dao veću minutažu. Normalno, to mu zamjeraju jer bi onda Dubrava možda izvukla pozitivniji rezultat, a kužeri bi dobili štofa za rukometne elaborate i proricanje crne sudbine. Međutim, ovaj prostor je i škrt kad treba iznjedriti čovjeka s misijom, darovitog čovjeka koji može vidjeti bar deset – dvadeset  godina unaprijed. Zato se ovdje živi stihijski, primitivno i svi neprestano stradaju – kazao je popularni Bata Stojković.