Rukomet ima neku posebnu sportsku filozofiju i u nekim momentima kao da ne živi u stvarnom okruženju. Nakon svega ipak sam uvjeren da je njihov svijet filmski zanimljiv, prepun nama nevjerojatnih događanja, interesantnih mišljenja, čudnih faca i akcija, za razliku od našeg u kojem je nebo plavo, sunce sja zlatno žutom bojom i kiša pada iz tmurnog oblaka, a ne kao u njihovom svijetu iz virtualnog balona iz kojeg daljinskim upravljačem možeš birati kišu, snijeg ili želiš da pada novac.
         Kao da je bilo jučer kad je čudotvorac hrvatskog rukometnog svemira Zoran Gobac naciji dao ultimatum – ili mi napravite rukometni dom ili ja odlazim. Tresli smo se nekoliko mjeseci, čak zapali u i recesiju, nismo imali novaca ni za profesorske plače s kojima bi ljudi mirno mogli otići na tromjesečni godišnji odmor, ali morali smo uslišiti želju rukometnog Mojsija, koji je sam vlastoručno ispisao hrvatske rukometne zapovjedi. I ne znam kako bi sve to završilo da lošu situaciju nije spasilo Zagrebovo cirkusiranje po europskoj ligi i njihovo rano ispadanje, a na sreću i Gobac je malo zaboravio što je tražio tako što si je našao drugu zanimaciju. Sad traži kupca za Makedonca Lazarova i ucjenjuje Europu kako ga netko od njih mora kupiti, jer inače on se više s njima neće igrati rukometa. Gobac je za naše pojmove vrlo čudan čovjek, ali u njihovom svijetu to su sasvim normalne stvari. Isto tako ni naši lokalni rukometaši ne žive pod plavim nebom i ne grije ih zlatno žuto sunce. Do prije par mjeseci vodili su bitku za europske projekte, napadali vrh premijerne lige, gomilali igrače i razbacivali se s novcima poput Zdravka u najboljim danima. Hvalili se mjesečnim troškovima, potpisivali visoke ugovore s igračima i pričali kako je samo nebo iznad njih. Odjednom sasvim druga priča i drugi planovi. Sad se hvale kako su uspjeli, kako su smanjili troškove, kako su otjerali igrače koji su ih strašno puno koštali, kako im ne trebaju vanjski igrači, kako im je cilj jedino ostanak u ligi. Ono prije par mjeseci nisu oni radili, netko drugi je gomilao igrače, netko drugi je sanjao europske snove, netko drugi se razbacivao proračunskim novcima. Oni su stabilizirali klub, a oni drugi su živjeli kao krave u djetelini i nisu mislili na danas. Ma sram ih i stid bilo onih prvih, a da nama nije ovih drugih nikad ne bi znali što je pravi rukomet, jer oni prvi, od prije par mjeseci, sve su upropastili, ali zato su ovi sadašnji izveli klub na pravi put. Tako se to radi u rukometnom svijetu, tamo je sve super i nitko te ne proziva na odgovornost.
      Nažalost, bjelovarski nogomet je u govnima i njemu je neophodan Zoran Gobac ili barem netko iz rukometne branše koja stoluje u bjelovarskoj Areni. Ispadanjem iz druge lige klub su morali napustiti posljednji Mohikanci i entuzijasti, koji vole nogomet i koji su bili spremni žrtvovati se za NK Bjelovar. Međutim, danas se sve radi iz interesa, pa tako se i novi predsjednik bira iz interesa. Branislavu Ljubiću, dosadašnjem predsjedniku, istekao je mandat i ni u ludilu se više ne želi ponovo kandidirati. Milan Biljan je na vrijeme prokužio igru i ne misli prljati ruke raznim spletkama i igrama kojima bi NK Bjelovar vječno bio oštećen, a on kao predsjednik obilježen i razapet. Svi bježe od NK Bjelovara kao vrag od tamjana tako da nema trećeg kandidata, ali u stvari ima jer Borislav Kozić je onako u prolazu, kao kad prihvatite poziv na ćevape, kao kad zbog smijeha ne možete reći ne, pristao biti novi predsjednik NK Bjelovara. Međutim, najgore u cijeloj prići je totalna nezainteresiranost gradske vlasti, koja s visoka gleda kako se pojedinci sprdaju izborom novog predsjednika preko kojeg namjeravaju ostvariti svoje privatne interese, i nitko ništa ne poduzima. Ne znam zašto dogradonačelnik Topalović, kao mladi političar pun elana i želje za dokazivanje, koji ima moć i snagu potrebnu da pokrene NK Bjelovar, ne preuzme klub. Uvjeren sam da on ne zna ništa manje o nogometu nego Kozić, a dokazano je znatno utjecajniji od njega. Rješenje se nameće samo po sebi – utjecajan i odgovoran čovjek ne odgovara ekipi koja želi privatizirati nogometnu školu, ekipi koja se želi useliti se na Gradski stadion i tako se hraniti gradskim strukturama i njih ne zanima što bi NK Bjelovar ostao zakinut i bez identiteta. Svojevremeno je na isti naći za predsjednika izabran i trener Marijan Lukić, koji je isto tako zbog nečijih privatnih interesa bio izmanipuliran i koji je potpisao nekakav ugovor s menadžerom Kvrgićem, kojim je menadžer stekao određeno pravo nad klubom. Trebale su godine, dugi sudski procesi i mnogo muke i slobodnog vremena kako bi se jedna nepromišljenost ispravila.
        Tek kad koncem srpnja izaberemo novog predsjednika NK Bjelovara i kad shvatimo da su ostali klubovi već davno počeli s pripremama i da su u prelaznom roku probrali sve kvalitetne igrače, bit će nam jasno što smo učinili. Međutim, tada će biti kasno za popravak jer pola sadašnje prve momčadi najavilo je odlazak, a nikoga neće biti da dovede nove igraće s kojim bi se trebali plasirati u drugu ligu. Oprosti im Bože, ne znaju što čine.