Smatra se da je smrću Franje Tuđmana, tijekom prosinca burne 1999. godine, Hrvatska bacila jaram Balkanskog primitivizma i zakoračila u 21. stoljeće. Nakon povijesnog trenutka, u kojem smo se oprostili od oca domovine, ponosni vlasnici talijanskih lakiranih cipelica, prvoborci tranzicije, ratni profiteri, novi ministri i neki generali političari, u dugoj su koloni ušetali na scenu vođeni strašnom željom za vlašću i s obećanjem da će drugi pokušaj demokracije u Hrvata biti savršen. Međutim, novi gospodari su nas po dobrom balkanskom običaju opljačkali, prevarili i ismijali, ocrnili u Europi i pokretenili u vlastitoj državi, a to sve isto rade nam i danas uz još veću dozu samovolje.
        Trebala je biti povijesna, kao ona u veljači davne 1972. kad je predsjednik Milan Usumović svečano objavio da su bjelovarski rukometaši postali prvaci Europe. Međutim, ova zadnja tiskovna konferencija, nije bila svečana i nije odisala pozitivnim događanjima koja bi predsjednik Maletić iskoristio za dugi slavodobitni govor. Bila je mučna, jadna, sramotna, naivno pripremljena i podcjenjivačka u odnosu na novinare koji su trebali pojesti brižno upakirano očitovanje. Trebala je i morala je poslužiti kao priznanje i kapitulaciju europskog projekta predsjednika Željka Maletića i njegove klike, koja je s hrpom potrošene love, koja većinom dolazi raznim kanalima iz gradske kase, dovela klub do ruba igračke katastrofe. Umjesto priznanja i preuzimanja odgovornosti, na što su se zakleli na Tuđmanovom grobu, napali su igrače i njih optužili za svoj neuspjeh. Nazvali su ih debelim rekreativcima, lijenčinama, umišljenim veličinama, pohlepnicima koji ne zavređuju plaču, nazvali su ih zabavljačima i nezainteresiranim tipovima, ali nabacili su i sumnju u kladioničarske igre koje je u Bjelovar donio njihov bivši trener, inače majstor za koeficijente i razne dojave.
        Nedopustivo je da klub vode ljudi koji se nikad ozbiljno nisu bavili sportom. Na tom ispitu pali su mnogi, pa tako i Maletić, jer da je on ili netko iz njegovog društva barem jednom osjetio bol nakon rukometnog bloka ili krv na koljenima i Granaterovo urlikanje pomiješano sočnim psovkama, nikad ne bi dozvolio da se za neuspjeh kluba jedino prozovu i označe igrači. Prvo - najveći problem bio je donedavni trener Granater, kojem su Bjelovarčani nadimak Grana promijenili u Koeficijent. On je zajedno s Maletićem sastavljao ovu momčad i on je zajedno s klupskom upravom i odgovoran za dovedene igrače, a tako i za dobre i loše rezultate. Drugo - nedopustivo je na ovako primitivan način postupati i prozivati kapetana Milana Prihića, koji je u zadnjih nekoliko godina bio jedan od najboljih klupskih igrača i strijelaca. Ukoliko više nije za prvoligaški rukomet i ako i ima koji kilogram više, ne znači da ga se treba šikanirati i prozivati za klupski neuspjeh. Pravi predsjednik bi kupio cvijeće, možda po koju sliku, izmijenili bi poljupce na centru i zaželjeli si sretnu budućnost i mirno more. Treće - neutemeljeno je i degutantno Ćiru Pećinu optuživati da je zatajio povredu prije povratka u Bjelovar, jer zbilja ne znam niti jednog rukometaša koji nije povrijeđen, a to što je zbog klupskih propusta čekao tri mjeseca na operaciju koljena i što se rehabilitacija ne njegovom greškom odužila, sigurno nije razlog katastrofalno loše klupske sezone. Četvrto - i Gotal je došao povrijeđen i Đikić je došao povrijeđen i sve ih je doveo Granater i Maletić i mnogi su još došli nepotrebno u Bjelovar, a za to sigurno nije kriv Dario Obran, jer i on je prozvan i odgovoran za loše rezultate momčadi koju nije on stvarao i kojoj on nije davao smjernice. Peto - neumjesno je i vrlo opasno spominjati klađenje kao jedan od problema i razloga loših rezultata, ako se nema čvrstih i materijalnih dokaza. Dečki su obilježeni, žigosani i bit će vječno krivi za krivično djelo koje nisu napravili, samo zbog nagađanja i rekla - kazala priča. Na svim utakmicama koje su izgubili i na svim utakmicama koje su pobijedili, koeficijenti na kladionicama bili su toliko mizerni da nije bilo računice upuštati se u namještanja. Jedini pravi koeficijenti bili su na neriješeno, a Bjelovar je odigrao samo dvije neriješene utakmice i to oba puta protiv Varteksa, za koje se s sigurnošću može tvrditi da ih nisu igraći namjestili. Šesto - pravi klub, a ne ovaj rukometni, sazove tiskovnu konferenciju na kojoj predsjednik preuzme odgovornost za loše rezultate, pokuša objasniti razloge zbog kojih je do njih došlo, najavi oproštajne utakmice za pojedine domaće igrače i objavi transfer listu igrača s kojim je unaprijed dogovoren raskid ugovora. Tako to radi pravi klub u kojeg svi imaju povjerenja, a nakon ove blamaže ne znam tko će imati hrabrosti reći: „Da, ja idem u Bjelovar igrati rukomet“. Može se navesti i sedmi, osmi i deveti razlog, međutim, Željko Maletić nije loš predsjednik, kao što ni Mirko Barišić nije loš predsjednik u Dinamu i ne znam tko bi to u Bjelovaru uspio namaknuti toliku lovu u klub osim njega. Maletiću problem predstavljaju njegovi sateliti, razni špekulanti, samozvani rukometni stručnjaci, šoferi autobusa, rukometni bijednici, profiteri i sitne duše, koji mu pune glavu, koji su mu loši savjetnici i koji se sad naslađuju i hrane mukama žigosane šestorke, a Maletića se proziva. Njima bi se i Tuđman divio.