U 55 godišnjoj rukometnoj povijesti svakog se vraga provuklo kroz sportsku dvoranu. Bilo je tu velikih igrača, olimpijaca, rukometnih svjetskih imena, ali i lakrdijaša, đabalebaroša, i samozvanih rukometnih veličina, koji su zabunom umjesto u Garešnici i Grubišnom Polju izašli u Bjelovaru iz autobusa i umjesto u socijalnoj ustanovi završili u Rukometnom klubu. Bilo je i naših laktaroša koji su se godinama mrsili za šampionskim stolom, a i danas ima onih koji bez ikakvog razloga i zasluga sišu rukometnu krv. Međutim, ispod krova rukometne dvorane, koja je teškom mukom izgrađena samodoprinosom Bjelovarčana, osim problematičnih igrača znalo se podvući i trenera sumnjivog rukometnog znanja i iskustva, koji su svoje ime željeli uvećati slavom bjelovarskog rukometa. I naši proslavljeni igrači vrtjeli su se u krugu na mjestu trenera, ali kako bi netko od njih sjeo na klupu, preostali bi ga počeli izjedati, bacati grah i gatati mu neuspjeh, izmišljati priče i veseliti se porazima svog kluba. Nevjerojatno bolesna i bizarno glupa situacija nigdje prije ni poslije nije zabilježena. Prosto je nevjerojatno da od desetak naših vrhunskih igrača baš niti jedan nije stekao slavu priznatog rukometnog stručnjaka i nitko od njih nema lijepu riječ za svog nekadašnjeg suigrača. Bilo bi degutantno i neumjesno pisati što su sve jedan o drugom kazali i kakve su sve laži i izmišljotine o svojim konkurentima puštali da kruže gradom. Jedino je Noka Serdarušić imao sreću da mu nekadašnja gradska i rukometna vlast otme pošteno zarađeni stan i da u bijelom svijetu, daleko od Bjelovara, postane priznati rukometni trener. Zbog ovakve paradoksalne i bratoubilačke situacije čudnih se likova naklatilo na izmučenu rukometno socijalnu ustanovu i čim neko vikne: „Ne, ja sam osoba A najbolji rukometni trener“ – taj će sigurno dobiti posao, a ukoliko još nema ni kune u džepu, može birati što želi raditi u klubu.
       Ne jedan od najvećih, nego najveći spletkaroš, slatkoriječivi zagrebački mužek, propali rukometaš i narcisoidno umišljeni rukometni trener, Darko Granater, koji bez ikakvih kvalitetnih rukometnih referenci i nepoznate povijesti, ali samo na preporuku Zagreba, ušetao se pod krov bjelovarske rukometne Arene. Kao pravi predator, školovan po razno raznim zagrebačkim četvrtima, u trenu je nanjušio obezglavljenog Kesizupca, kojeg su godinama ranjavali naši rukometni stručnjaci, i u trenu ga stavio pod svoj šestar. On je jedini trener u povijesti Bjelovara koji si je dozvolio da bjelovarske igrače naziva kretenima, idiotima, zaostalim primatima, da im samovoljno opći s majkama i da ih svojim frustriranim osobinama zaglupljuje do te mjere da nitko od njih više nije želio igrati punim kapacitetom. On je jedini trener u povijesti Bjelovara koji je Bjelovarčane smatrao priglupim seljačićima koji nemaju pojma o rukometu, a zaboravio je da u vrijeme dok se on bosonog špekuljao po Trešnjevačkom placu i čekao da s pulta padne pokoji paradajz, Bjelovarčani su u Dortmundu slavili titulu europskih šampiona. Na sva upozorenja i na huk s tribina, na sva elegantna priopćenja i provokativne medijske napise, klupsko rukovodstvo do sada nije bilo spremno reagirati i dozvolilo je da taj stručnjak, koji je s osam stranih igrača klub ostavio na neuglednom desetom mjestu, skoro dvije godine upropaštava momčad, a da mu glupi, neobrazovani i rukometno nepismeni Bjelovarčani za to plaćaju oko 15 tisuća kuna mjesečno. Žalosno za sve koji imaju imalo veze sa rukometnim klubom. Granater je dobio Šimecki u guzicu, ali ne za doviđenja nego za zbogom i s upozorenjem da preko Balatona ide u Viroviticu, a jedina pomoć koju može dobiti od nas su stara izdanja Bjelovarca, kojima može pakirati kristali i staklovinje kako se ne bi oštetili u selidbi prema Zagrebu.
        Dobro se sjećam zadnje izborne skupštine na kojoj je Željko Maletić preuzeo klub i njegovih riječi kojima je obećao kako je struka prva stvar s kojom će se uhvatiti u koštac. Za nepune dvije godine, osim potrošene hrpetine proračunske love ništa nije napravljeno po pitanju stručnih kadrova u klubu, što govori da Maletić ima krive savjetnike kojima je osobni interes na prvom mjestu i koji su zbog svog prosperiteta u stanju svašta učiniti. Na mjesto novog trenera ustoličen je Željko Vidaković, kojem iskreno želim puno uspjeha i koji će isto kao i Granater u početku imati punu medijsku podršku, i on sigurno nije loš izbor. Međutim, volio bih znati zašto se sad za ovih sedam preostalih kola, kad je ligaška sezona nepovratno propala, ne ukaže povjerenje jednom od mladih bjelovarskih trenera, koji po okolnim klubovima postižu sjajne rezultate. Oni su novi val, školovani i stručni mladi ljudi kojima treba vjerovati i na kojima leži rukometna budućnost. Nepotrebnim čekanjem i ponovnim vračanjem u krug svega do sad viđenog ponovo će se, po ne znam koji put, upropastit jedna generacija tako da ćemo za pola godine ponovo dobiti novog Granatera.