Kao što vjerujemo legendi o Ambrozu Gubcu, kojeg su novinari iz milja nazvali Matija, moramo vjerovati i legendi koja kaže da postoje ljudi koji su stvarno rođeni u Bjelovaru, ali na žalost svi su svjedoci nestali pod nerazjašnjenim okolnostima. Također, priča se da postoje dokazi kako su ljudi rođeni u Bjelovaru u srodstvu s divovskom pticom Dodo. Prije nekoliko godina znanstvenici su pronašli ostatke dijela kostura goleme ptice, ali ostatke rođenog Bjelovarčana još nitko nije pronašao. Navodno priča se, a neki se čak i kunu, da su neki ostaci rođenog Bjelovarčana skrivani u podrumu Gradskog muzeja, koji je odmah nakon tog saznanja kompletno renoviran.
      Legenda kaže da se nekad davno, naravno prije Domovinskog rata, u Bjelovaru igrao rukomet, sport kojim se lopta dodavala rukom u ruku i u kojem smo, navodno, postizali izvanredne uspjehe. Kažu da smo bili i Europski prvaci s rezultatom 19:14 i najbolji u Jugoslaviji, ali to im baš i ne vjerujem jer zna se da je 19:14 bio prvi bjelovarski kafić, a u Jugoslaviji nije bilo najboljeg jer tamo su svi bili isti. Kako ne postoji dokaz o rođenom Bjelovarčanu, tako ne postoji dokaz da smo ikada igrali rukomet, ali ipak se  šuška da je dolaskom nove ere (razdoblje poslije 1995. godina) u bjelovarskoj Kristalnoj noći sve spaljeno u dvorištu nekadašnje Gradske vojarne i da od tada počinje bjelovarska povijest. U to se već može povjerovati.
Rukomet na ovim prostorima počeo se pojavljivati prije otprilike dvije godine, točnije kad smo u nezaboravnom kvalifikacijskom turniru s Umagom i Zadrom osigurali ostanak u prvoj ligi. Od tada nas Bjelovarčane, koji već prema legendi nemamo pojma o rukometu, uče pravila igre, kako je poraz od deset golova razlike super, kako se u gostima ne smije pobijediti jer bi se domaćin jako naljutio i odmah nas tužio Gopcu, kako se s šest prvenstvenih pobjeda postaje najbolja momčad grada i županije i da je to dovoljno za put u Europu, kako mi taj sport u Bjelovaru moramo igrati jer to je neki Brend, kako je za poraze kriva sportska sreća, kako to sve mora puno koštati, kako rukometaši moraju imati novi autobus jer bez njega ne bi mogli igrati prvu ligu, uostalom uče nas da bilo što oni naprave da je to sjajno i da to tako mora biti, a srodnici ptice Dodo klimanjem glave to odobravaju, jer uče nas da nemamo pojma o rukometu.
      Da, to oni kažu dok prava istina zvuči drugačije. U bjelovarskoj Kristalnoj noći, isto kao i davno prije u Njemačkoj, nije baš sve spaljeno. Naime, pronađeni su dokumenti koji govore o tome da je bjelovarski Partizan bio devet puta prvak bivše države, sedam puta doprvak, četiri puta završio je kao treći, da je bio prvak Europe, dva puta sudionik završnice i dva puta poluzavršnice europskih prvaka, igrao u poluzavršnici kupa pobjednika kupova, da je čak i 93. godine imao uspješan izlazak u Europu i to s mladom domaćom momčadi. Sve te uspjehe pratile su horde Bjelovarčana, koji su od Cvebe, Rabana, Vidovića, Nimša, Jakšekovića, Đuranca, Prodanića, Jandrokovića, Jurine i ostalih državnih reprezentativaca puno naučili o rukometu i ako netko u ovoj državi zna što je rukomet onda to znaju Bjelovarčani i ne trebaju im tamo neki zagrebački purgeri bacati pijesak u oči i uvjeravati ih kako nemaju pojma o rukometu, jer dok su Bjelovarčani slavili šampionske titule i potrkavali se s ostatkom bivše države, oni su s šmrkljima pod nosom na Trešnjevačkom placu između sebe izmijenjali sličice sportaša.
      Samo do prije nekoliko dana još uvijek se bahatilo i govorilo u Europskim projektima, opće društvenoj rukometnoj potrebi, uvjeravalo svekoliko bjelovarsko pučanstvo kako smo samo zbog loše sportske sreće prvi dio sezone završili na lošem desetom mjestu. Nakon što smo negledljivom igrom pobijedili Čakovec, a dečki iz Dubrave otvorili nam oči i s košarkaškim porazom vratili nas u Bjelovar, naglo se i priča izmijenila. Sad je ponovo cilj borba za ostanak u ligi, a one priče o Europi bile su samo šala.
      Žalosno je da klupska uprava sve savjete smatra zlo namjernim. Upozoravalo se na problem s recesijom, da će doći vrijeme kad Grad neće imati novaca ni za socijalne potrebe, a kamoli za rukomet, da se u Europu ne ide preko noći, da nam u ovim teškim vremenima ne treba hrpa vanjskih igrača. Huk s tribina nije dolazio i još uvijek ne dolazi do ušiju čelnih ljudi. I sve to ne bi bio nikakav problem i neka se dečki igraju rukometa, neka gube ako treba i s 15 pogodaka razlike, neka uživaju u svojoj lošoj igri i neka sami sebe uvjeravaju kako je to sve super i sve je za pet, ali neka sami i plate svoje lakrdijanje. Međutim, problem je što loša procjena i umjetno stvaranje rukometnog giganta ide preko leđa bjelovarskih poreznih obveznika i što masa tih vanjskih rukometaša ima čvrste ugovore koje smo sad mi obavezni isplatiti do kraja. Sve će to kao i uvijek platiti Bjelovarčani, a oni će na ljeto svaki na svoju stranu, a mi ćemo se pokriti po ušima i ponovo uvjeravati domaće igrače da za sitnu lovu ponovo igraju za Bjelovar.