Nedjeljko Prodanić Nešo, bivši bjelovarski rukometaš

U jednoj nevjerojatnoj prići rukometni klub Partizan, s domaćom generacijom rukometaša, uspio je devet puta osvojiti naslov državnog prvaka i sedam puta biti doprvak

Prvu seniorsku utakmicu odigrao sam u Celju 1968. godine, a koliko se sjećam postigao sam i dva pogotka. Ubrzo nakon prvog nastupa postao sam član omladinske reprezentacije bivše države – govori Nešo Prodanić, član zlatne generacije bjelovarskih rukometaša, kojoj se klanjala bivša država i koja je 1972. godine u Bjelovar donijela pehar europskog prvaka. Jedan je od 17 - orice veličanstvenih bjelovarskih rukometaša koji su obukli dres državne reprezentacije za koju je upisao 40 nastupa i s kojom je, kao pristupni član, bio na Olimpijadi u Munchenu. Kao da je bilo jučer, Nešo se sjeća svog prvog nastupa za reprezentaciju.
- Bilo je to protiv tadašnjih prvaka svijeta Rumunjske na turniru u Klužu. Za njih je branio Penu, najbolji vratar svijeta, a ja sam u svom prvom nastupu uspio postići tri pogotka.
Tada su u Bjelovaru svi igrali rukomet i svi su živjeli za rukomet. Nešo je na lijevom krilu u dresu bjelovarskog Partizana počeo i završio svoju rukometnu karijeru, a od 1968. do 1983. godine, kada je prestao s aktivnim igranjem, odigrao je oko tisuću utakmica.

• Zrele igračke godine bile su razlogom prestanka igranja rukometa?

- Da, dosta sam rano prestao igrati jer klub je zapao u organizacijske probleme. S Gipsom Kostelićem, koji je tada bio zvučno trenersko rukometno ime, ispali smo u drugu ligu i nije mi se više baš dalo igrati. Odigrao sam i drugu ligu i kad se klub pod vodstvom Zvonka Seleša ponovo vratio u prvu ligu, rekao sam dosta. Osjetio sam da mi je muka ići na trening i onda sam odlučio da je najbolje prestati, jer smatram da je kod sportaša izuzetno važno odrediti pravi trenutak kad se prestaje aktivno baviti s sportom.

• Kao i svi bjelovarski rukometaši i Nešo je nastavio s rukometom izvan državnih granica

- Trenutno sam u Italiji gdje boravim već skoro 19 godina. Radim kao ugostitelj i zajedno sa sinom koji je kuhar držim restoran na otoku Capriju. Rukomet me je odveo u Italiju gdje sam počeo kao trener rukometne vojne momčadi koja je bila smještena u Rimu. Vrijeme u zimskom periodu provodim u Bjelovaru i redovito pratim utakmice rukometnog kluba i ni jednu nisam propustio otkad sam u Bjelovaru.

• Kakva je razlika između rukometa nekada i danas?

- Vrlo kompleksno pitanje. Mislim da se rukomet prije igrao s više ljubavi i htijenja. Ja sam počeo s starijom generacijom bjelovarskih rukometaša koji su u mojim očima bili idoli i ja sam ih gledao kao bogove. Za rukomet se živjelo, ja sam dao otkaz u svojoj prvoj firmi kako bi s Partizanom otišao na utakmicu na Island i igrao rukomet koji u to vrijeme nije bio ovako dobro plaćen. Mi smo bili velika familija, a imali smo i jednog Rabana koji je bio rukometno čudo. Danas je rukomet gotovo profesionalan posao. Kako drugačije objasniti situaciju da u Bjelovaru igra 11 igrača sa strane, koji su dobro plaćeni da igraju i treniraju.

• A kakva je razlika između rukometnog kluba nekada i danas?

- To se ne može uspoređivati, nebo i zemlja. Partizan je nekad bio državni prvak devet puta, a doprvak sedam puta. Već od 72. godine trenirali smo dva puta dnevno, imali smo individualne treninge i vrlo ambiciozno smo pristupali rukometu. Dolaskom trenera Zvonka Jandrokovića puno toga se promijenilo u pristupu igri i odnosu prema treningu, ali Željko Seleš, jedan od osnivača i ikona bjelovarskog rukometa, čvrstom rukom i željeznom disciplinom doveo je jednu izuzetno talentiranu generaciju do svjetskih rezultata. To je jedna nevjerojatna priča i nema tajne u njoj. Nismo imali dvoranu, putovali smo od Karlovca do Koprivnice na treninge i utakmice, praćeni stotinama naših vjernih navijača kojim ništa nije bilo teško kad je rukomet bio u pitanju.

• Danas?

- Situacija nije radosna. Gotovo je nevjerojatno da Bjelovar u zadnjih 25 godina nije dao niti jednog reprezentativca, osim nešto u omladinskim pogonima. Mislim da vrlo malo ulažemo u vlastiti pogon i vlastite igrače. Najbolji primjer je nogometni klub Ajax, koji je svjetsku slavu stekao s vlastitim igračima, ali kad je krenuo prema kupovanju i vanjskim igračima propao je do druge lige. Vratio se na velika vrata onog trenutka kad je osnovao vlastitu školu i s svojim igračima ponovo došao do vrha Europe. Nije rješenje u kupovanju i dovođenju velikog broja igrača sa strane, osim vrhunskih i pravih rukometaša. Međutim, problem je nastao onog trenutka kad su roditelji postali članovi klupske uprave i tada je sve krenulo silaznim putem. Ja sam odigrao oko tisuću rukometnih utakmica, a moja majka koja mi je bila najveća podrška u igračkoj karijeri, bila je na dvije utakmice, od toga jednom na starom igralištu, a jednom u dvorani.

• Da li je možda struka kriva što nemamo vlastitih kvalitetnih rukometaša?

- I u naše vrijeme doveden je famozni Gips - Ante Kostrelić za prvog trenera izvan Bjelovara. Vrlo kratko se zadržao u Bjelovaru, iako je imao jednu sjajnu generaciju rukometaša od pet reprezentativaca. Pod jednim takvim stručnim vodstvom uspjeli smo ispasti iz prve lige, neokrivljujući Kostelića ni za što. Nemamo potrebu za trenerom sa strane, međutim naši treneri moraju znati da nema života na staroj slavi. Volio bih čuti da su naši, Bjelovarski, treneri bili na nekom seminaru u Švedskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, gdje se nalazi rukometni svijet. Moramo više ulagati u vlastitu struku i na taj ćemo način spriječiti dovođenje trenera i igrača izvan Bjelovara, s kojima ja na osnovu ovoga što sam vidio apsolutno nisam zadovoljan.
Rukomet je za Prodanića bio najljepši period u životu i nema baš nikakvih rukometnih i klupskih ambicija, ali volio bi da rukometni klub Bjelovar ponovo postane stabilni prvoligaš u kojem će glavnu riječ voditi bjelovarski igrači.

(damir župan)