Svijet je začet na apsurdu, na velikom prasku koji bi prema logici stvari nešto trebao razoriti, ali Big Bang umjesto da rašarafi svemir i sve oko sebe, donio je novi život i stvorio novi prostor. Kako ni veliki prasak nije nikakva eksplozija, tako se ni danas apsurdi ne uzimaju kao previše ozbiljne stvari. Prema Albertu Camusu pobjeda i zlatna medalja za apsurd, pripada heroju svih apsurda Sizifu. Camusu je posebno zanimljivo Sizifovo razmišljanje dok se spuštao niz planinu po svoju kamenčinu. To je doista tragičan trenutak u kojem «Heroj» shvaća bezizlazno stanje situacije u kojoj se nalazi i kako je u biti sretan jer ga ispraznost posla koji radi čini sretnim i zadovoljnim.
     Sport je prepun apsurda. Zdravko Mamić samo prije nekoliko mjeseci nahvalio je igru grka Papandopulosa i najavio ga kao mesiju koji će Dinamo odvesti do europskog proljeća. Hvalio je Mamić i Andresona, Glavinu, Karlosa, Cufrea, Slepičku, igrače koji su jedini siti u Dinamu, a oni gladni, kao Tomečak, Barbarić, Lovren, Badelj, Kramarić, nose Dinamo i Mamić po običaju na takvim igračima zarađuje. Ima i Hajduk problema s nemogućim stvarima i apsurdima. Nikome još nije jasno kako je Šarbinjerima u vrlo kratkom roku uspjelo od igrača za kojima je ludovala Europa dogurati do Mukice i Špire, predmeta ismijavanja i splitskog sinonima za smiješno.
     Bjelovarski Sizif, europski prorok, čovjek koji je u grad sira donio rukomet, stručnjak kojemu je u kratkom roku uspjelo od rukometaša stvoriti košarkaše, trener kojemu za deseto mjesto treba 11 igrača izvan Bjelovara, to je Darko Granater, poglavica svih bjelovarskih apsurda. Razlika između Sizifa i Granatera je u tome što su Sizifa osudili da gura kamen uz planinu, a Granatrer si je svojim radom stvorio tu povlasticu.
     - „Prva i osnovna zadaća bit će nam stabilizirati klub i s vlastitim igračkim kadrom vratiti izgubljeni sjaj bjelovarskom rukometu“ – govorio je prije 20 mjeseci Željko Maletić, tada novi predsjednik rukometnog kluba na Izbornoj skupštini. Jadan ni sam nije znao da ga u bliskoj budućnosti čeka Granater, koji će u potpunosti izmijeniti rukometnu povijest i od simpatične i obećavajuće bjelovarske momčadi, kojoj je za mirnoću u sredini prvoligaške tablice nedostajalo dva – tri vanjska igrača, plus povratak izgubljenih sinova rasutih po prvoligaškim i okolnim klubovima. Počelo je grozničavim i nekontroliranim dovođenjem igrača, tako da smo umjesto dva – tri kvalitetna pojačanja na „tankim“ mjestima, dobili 11 prinova od kojih je pet s krilnih pozicija gdje smo inače dobri. Uvidio je Granater da od toga neće biti ništa, pa je posebnim eksperimentalnim postupcima, već viđenim u europskoj povijesti, počeo rukometaše pretvarati u košarkaše. Samo nas je Bog i sreća spasila da u prvoj momčadi nemamo više Bjelovarčana, tako da su eksperimenti vršeni mahom na vanjskim igračima. Prvi rezultati pokusa viđeni su na utakmici prvog kola protiv PIPA koju smo izgubili s 12 koševa razlike što i nije tako loše, ali loše je što smo tada uspjeli zabiti samo 19 koševa. Slijedila je utakmica protiv Cibone Croatia Osiguranja, koju smo očekivano izgubili s 17 koševa razlike, ali već na toj utakmici znatno smo popravili broj postignutih koševa. Prva košarkaška pobjeda ostvarena je protiv jakog Medveščaka na kojem smo popravili koš razliku i pobijedili ih s 19 koševa razlike, a odmah smo i Moslavinu isprašili s 10 koševa minusa.
     Teško je igrati u ovoj kompliciranoj ligi, u kojoj trebaš 11 prinova kako bi sakupio 12 bodova, dok Medveščak bez kune u džepu i krova nad glavom ima samo dva boda manje, isto kao i Osijek koji nema za sendviče. Zadnja utakmica protiv Buzeta, novaka u košarkaškoj ligi za vjenčanja i sprovode, potvrdila je apsurdnost svega do sad učinjenog u našem rukometno – košarkaškom klubu. Protiv Nexea, rukometno i gradsko rukovodstvo jednoglasno je poćastilo suce kliktanjem „lopovi, lopovi“ i njih optužilo za poraz. Zbog transa nisu primijetili da naša eksperimentalna trupa u drugom poluvremenu nije ama baš ništa odigrala, da se naš rukomet sveo na šoru, na udaranje, da nismo ni pokušavali nešto razigrati i da pomoć očekujemo isključivo od sudaca. U Buzetu nitko nije očekivao pobjedu, ali nije očekivao ni košarkaški poraz. Đikić nakon fenomenalnog starta više nije odigrao ni minute, Šimunović je protiv Nexea bio jedan od najboljih igrača, a u Buzetu skoro da nije ni ulazio u igru, Raković je uvjerljivo naš najlošiji igrač, ali zbog višeg interesa mora igrati, Prihić je u Buzetu odigrao skoro cijelu utakmicu, iako se do tada na njega nije računalo, a Granater je kao pravi Sizif sretan što ga ispraznost posla koji radi čini sretnim i zadovoljnim.
     - „Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i zle, oni su ili zanimljivi ili dosadni." - rekao je jedan veliki mozak. Naš apsurd definitivno nije zanimljiv, ali s njim nikad nije dosadno i nikad ne znaš kojeg će još krilnog igrača dovesti. A mogla je biti tako lijepa rukometno Božićna priča.