Bio je to povijesni dan, još jedan od mnogih u Bjelovaru, kao onaj kad se na livadi iza Gradskog stadiona okupilo sve što ovaj napaćeni grad može ponuditi. Prilikom otvaranja malog igrališta na umjetnoj travi izljubili se hadezejci, narodnjaci, liberali, seljaci i svi ini nezavisni političari i čvrsto zagrljeni udarili po lopti za bolje sutra bjelovarskog nogometa. Svi nogometni romantici pomislili su da je takvo što samo u Bjelovaru moguće. Međutim, u svim našim zabludama je dobro što dolaze pojedinačno i što kratko traju. Još jedino Bjelovarčani vjeruju da će sirena postati žena, ružno pače labud i da će Nogometni savez županije postati jedinstven, kako bi NK Bjelovar završio u drugoj ligi.
Razmišljanja kako vratiti nogomet nogometašima, gdje naći pet rukometaša koji će umjesto nas igrati u Prvoj ligi, kako pokositi džunglu na Partizanovom rukometnom igralištu, prekinula je nesnosna buka i galama koja je dopirala iz hotela Central, koji je tek renoviran očekivao svoje uvažene goste. Uvjeren da su prema našem dobrom običaju građevinari ipak nešto zaboravili i da hotel mora imati klima uređaj, zastao sam ispred hotela iz kojeg je punim gasom istrčao Zorislav Srebrić, crven u licu i s čudnom iskrom u oku, u trku je dovikivao:
- Čestitam, čestitam, nadmašili ste sami sebe. Sto godina sam u nogometu i jedino je Ante Pavlović stariji od mene, a baš vi Bjelovarčani otkrijete pravu istinu o nogometu.
Zbunjen, uvažavajući njegove godine, nisam želio ni pomisliti da mu je pozlilo, potrčao sam za Zorkom želeći saznati o čemu se radi.
- Prekinuli smo Skupštinu Nogometnog saveza zbog važnog saznanja. Bartolčić je nakon šestogodišnje analize i pomnog proučavanja iznio i analitički potkrijepio tezu o nogometu. Svi smo bili u velikoj zabludi misleći da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Bartolčić je dokazao kako je nogomet najvažnija stvar na svijetu, čestitam. Trčim u Zagreb kako bi povijesnu nogometnu teoremu prvi prenio našem predsjedniku Markoviću.
Vjerovao sam da će loto sedmica kad-tad doći u Bjelovar, ali da mi riješimo krucijalno pitanje nogometa, e to nisam vjerovao. Za Zorkom iz hotela u pratnji dvojice zaštitara izletio je Ivan Brleković, a za njima nekoliko stolica i bačenih cipela. Još u šoku i pod dojmom Srebričeve izjave, čujem kako Brleković dovikuje:
- Fenomenalna Skupština, bravo Bjelovar, ovo još nisam doživio. Oduševljen sam vašom izvedbom prekida u 39. minuti, bilo je fantastično, a posebno sam oduševljen lakoćom i mirnoćom kojom predsjednik manipulira i vodi sjednicu. Upravo i ja telefonskim putem sazivam svoj Izvršni odbor kako bi im prenio zapažanja, ovo moramo isprobati u Zagrebu. Kako se ja nisam prvi sjetio i pred Platinijem prekinuo našu Skupštinu? Lupajući se po glavi otrčao je Brleković do svog auta, a poznavajući ga, znam da nam je zavidan.
Pa, je li moguće da je Skupština Nogometnog saveza, naše brdovite i šumovite županije, dala odgovore na brojna pitanja s kojima se kroz povijest muči nogomet. Još mi kroz glavu lete slike Srebrića i Brlekovića kako glavom bez obzira napuštaju Bjelovar, kako bi bili prvi koji Zagrebom pronijeli vijest o rješenju nogometne teoreme. Što se to događa u našem hotelu?
Pod ulaznim vratima skupštinske dvorane u poluležećem položaju je Petar Link s neobičnim ožiljcima na licu, košulja mu ispala iz hlača, kravata zabačena iza ramena, a pogled mu se gubi u daljini. Upire prstom u točku na zidu i kroz zube pokušava progurati misao.
- Ponosan sam na naš Savez i neizrecivo mi je drago što sam ovo doživio. Zamisli, dvije godine sam gost na skupštinama i već sam razmišljao da se povučem, i baš danas odigramo našu najbolju skupštinu. Sjajno izvedeno, da nije bilo ova dva dečka u crnim majicama, koji su me dizali u zrak, ovako nizak ne bih ništa vidio. To je bilo zadnje što je rekao, morao je zašutjeti, jer vratili su se ljudi u crnom ljuti što moraju ispratiti Brlekovića. U dnu dvorane pjesma. Skupštinari s početka ove priče zagrljeni, kao pravi političari, masni do lakta s bockama u rukama, palačinke im vise iz tanjura, novinari olimpijskim gemištima nadoknađuju izgubljenu tekućinu, svi u kolu oko švedskog stola s pjesmom i velikim osmjehom na licu, slave svoj povijesni uspjeh. Izgubljen u njihovom slavlju, pomalo mi je žao što  nisam njihov član, pa da zajedno zapjevamo „Pod onom, pod onom gorom zelenom, malo se selo viđelo“.

Damir Župan