Ukoliko izuzmemo šaltere državnih institucija, koji su po neljubaznosti službenika i dugačkim redovima već odavno zapečatili svoje mjesto u hrvatskoj povijesti, jedina konkurencija koja im se donekle primiče, jer takvu aljkavost doista je teško uspješno kopirati, pojedini su zaposlenici kioska, te omanji broj blagajnica u Konzumu. Savjest me goni da odmah na početku istaknem kako volim, pa čak tu i tamo obožavam pojedine tete na kiosku, a u nešto manjem postotku blagajnice Konzuma uz koje sam, živeći u neboderu, praktički odrastao. Svoju avansnu ispriku dovršit ću spominjanjem omraženog Ivice Todorića u pozitivnom kontekstu. Osobno smatram kako su poljoprivredne tvrtke u vlasništvu Agrokora one silne milijarde poljoprivrednih poticaja ipak iskoristile za razvoj i poboljšanje proizvodnje, za razliku od dobrog broja “malih” seljaka, koji su iste te poticaje smatrali vlastitom zaradom, a ne sredstvima namijenjena investicijama.
Sad kad mi je savjest čista, mirne duše mogu reći kako mi ideja o podizanju gotovine na prodajnim mjestima Tiska i Konzuma diže kosa na glavi. Jer, osobno sam dojma da upravo na pojedinim kioscima Tiska, kao i na blagajnama Konzuma, izgubim najviše vremena čekajući da platim račun.
Recimo, ima jedna teta na kiosku u centru grada (radi očuvanja njezina radna mjesta ne želim odati lokaciju, jer ona je prvenstveno problem svoga poslodavca), kod koje je, gotovo svaki puta kada sam unutra kročio, bila gužva. Čak i ne htijući, dakle prisilno, pokušao sam analizirati jesam li treći ili četvrti na redu zbog prevelike frekvencije prometa, no s vremenom sam shvatio da je zaposlenica sama sebi najveći problem. Em nema sitnog, em je muči gdje stoji Bjelovarac, a gdje Globus i u čemu je razlika između to dvoje, pa onda pita hoćete li hladnu ili toplu Jamnicu...
No, objektivno promatrajući, najžešće su gužve bile kada su mušterije ispred mene u kiosku plaćale račune. Sto problema, od neprikladnih bar-kodova, preko krivih uplatnica, problema s kompjuterskom blagajnom... Svaki puta kada sam ispred sebe vidio nekog sa svežnjem uplatnica, otišao bih negdje drugdje.
U Konzumu su mi, znam da će me Bog zbog ovoga kazniti najmanje jednom bolešću u starosti, najveći problem penzići. Valjda samo u tom trgovačkom lancu ama baš svaki od njih kad plaća, pruža ruku punu kovanica. To je tradicija iz vremena bivše države, sjećam se negdje od sedme godine kada sam prvi puta tamo nešto plaćao, bakica je pružila ruku, a blagajnica je prebrajala. Vrijeme čekanja može se čak i precizno izračunati, otprilike tri minute po umirovljeniku.
I nekako, za razliku od drugih trgovačkih lanaca, uvijek u Konzumu radi najmanje blagajni. Svi se ljudi stišću u dva reda, a ostalih valjda osam blagajni skuplja prašinu.
I sad, na sve to, dolazi nam i mogućnost dizanja kešovine. Bit će da su mudri menadžeri procijenili da je, kad je već raja istrpila uvođenje opcije plaćanja računa za telefon i komunalije, sazrelo vrijeme da se u stiskanju potrošačeva živca ode korak dalje.
No, kod uplatnica smo barem mogli vidjeti taj svežanj, pa se psihički pripremili, ali sada toga nema. Vadit će korisnici kreditne kartice brzo i nenadano, poput umirovljenih revolveraša, sa zahtjevima - isplatite mi četiri kune i 83 lipe u jednoj kovanici od dvije kune, dvije po jednoj, jednoj od 50 lipa, tri po deset i tri po jednu. Pa će onda blagajnice, te jadne, napaćene, izmorene blagajnice, posezati u blagajnu kako bi ih isplatile, a meni će se opet otapati sladoled i mahune, dok ću u mislima pokušavati otploviti na neko sretnije mjesto, kako bi sačuvao zrno živaca.