Kad sam išao u osnovnu, roditelji su me upisali u glazbenu školu. Tada je, baš kao i danas, frajerski bilo svirati gitaru, no kako sam upisan prekasno, kod profesora Gečeka, mog susjeda s kata iznad u neboderu, na tom predmetu nije bilo mjesta pa sam upisao trubu. A truba mi je u to vrijeme na ljestvici popularnosti bila taman negdje kraj harmonike. Seljački instrument koji se svira u završnoj fazi transporta mrtvaca na onaj svijet.
Svakoga dana morao sam puhati u tu prokletu trubu iz koje su izlazili zvukovi koji su podsjećali na parenje slonova, a kako zvučna izolacija nije bila kvalitetna, svi susjedi uskoro su me prestali pozdravljati. Mrzio sam trubu iz dna duše, no moj otac mislio je da je to prolazna faza, te me svejednako i dalje tjerao na nastavu. Osim trube, strašno sam mrzio i solfeggio, dakle pjevanje. Pjevanje je, barem za vrijeme odrastanja moje generacije, baš kao i nošenje kišobrana ili dugih gaća, bilo ženskasto. Pravi muškarci, dakle oni koji imaju 16 godina, nisu pjevali, plesali ili na bilo koji drugi način pokazivali svoje ženskaste emocije. Mi smo bili čvrsti muškarci koji puše cigarete i piju veliko pivo.
No, kako sam Glazbenu počeo pohađati nešto kasnije nego što je trebalo, u jednoj godini morao sam polagati tri. Morao sam, dakle, pjevati, la la la, crven k'o rak, s natruhama suza u očima koje ne nisu činile nimalo muškijim pred svim tim profesoricima, no to sam nekako preživio.
Ali to prokleto polaganje trube, to je stvarno bila trauma od koje me i danas prođu trnci. Ono što je izlazilo iz moje trube tek se rijetkim trenucima približavalo određenoj vrsti zvuka, dok sam najveći dio pjesme prizivao svoje kolege slonove da mi jave gdje je ta staza po kojoj se ide do groblja.
I danas se sjećam, ispred mene bile su note engleske narodne pjesme Greenslaves (još uvijek mi se povraća kada ju čujem), a teta-profesorica koja me pratila na klaviru u nekoliko navrata prekidala je izvedbu kako bi mogla do kraja umrijeti od smijeha. Trebalo mi je još pola godine da uvjerim oca da doista ne želim puhati u tu limenu posudu. U biti, govorio bih mu da idem u Glazbenu, a nisam išao. Jednog dana je doznao i jednostavno izgubio volju da me nagoni na pravi put.
Kasnije sam u vlastitom aranžmanu donekle naučio svirati gitaru, osnovao bend, održao koncert, čak i uhvatio par komada na konto Azrinih pjesama…
Ali ta sramota, to breme sramote, taj iskreni smijeh tete za klavirom koja vjerojatno nikad u životu nije čula goru izvedbu Greenslavesa, to je nešto što te prati kroz čitav život. Prene te jednom u pet godina, u snu ili kada te nešto sasvim slučajno na to podsjeti.
Vjerujem da svatko od nas ima najmanje jednu sramotnu epizodu koju želi zaboraviti, no većina nas se toga srami, dok se tek rijetki time ponose, kako uostalom kaže i ona stara narodna poslovica. Na vlastiti trubački debakl prisjetila me objava tzv. Linićeve liste srama, na kojoj je sve skupa 52 milijarde kuna nenaplaćenih poreza, iako je u Hrvatskoj mnogo više poreznika po glavi stanovnika nego u uređenijim zemljima. Porezna uprava mogla bi se danas reklamirati sloganom: Platite porez jer mi Vam ga sasvim sigurno nećemo naplatiti ili, još jednostavnije: Da, TOLIKO smo nesposobni. Naravno, kao i u svakoj drugoj velikoj pljački Hrvatske, počinitelji ne postoje. Neće biti otkaza, neće biti tužbi... Štoviše, svaki porezni referent radit će isti onaj posao koji je radio kao do sada, dakle, neće biti izmjena u članovima orkestra, već su se samo promijenili dirigenti. Pa trube više neće zvučati slonovski, već jazzerski, a od nas se očekuje da se ne osjećamo kao magarci svaki puta kad poreznoj uplaćujemo novac.