Apsurdno je što je tek pet posto građana Hrvatske učlanjeno u neku od stranaka, a na svim važnim pozicijama, od državnih poduzeća preko bolnica do općinskih komunalnih poduzeća uglavljuju se stranački ljudi umjesto profesionalaca, reče mi jednom prigodom bivši čelnik županijskog SDP-a, Miro Kolić. Danas, kada je SDP na državnoj vlasti, vjerojatno je svoje prethodno mišljenje zamijenio onim korektnijim, koje je pak spominjao HNS-ovac Neven Alić, a glasi otprilike da je sasvim normalno da stranački kadar preuzme kormilo jer su ih na tu odgovornost natjerali birači.
Kada već govorim o izjavama županijskih skupštinara koje su mi se urezale u pamćenje, najpametnija, bez ironije, bila je ona neovisnog... pardon, HSLS-ovog vijećnika Brune Zadre, koji je u neslužbenom razgovoru u pauzi jedne od maratonskih sjednica fantastično secirao razliku između bivšeg i sadašnjeg sistema.
Kazao je, naime, kako su komunisti vabili stručnjake da se učlane u partiju prije nego što su im dali fotelje, dok “novovalnim” političarima sitnice poput stručnosti i upravljačkog iskustva više nisu bitne.
Posljedice takvog drastičnog snižavanja kriterija koje, ako ćemo vjerovati Zadri, traju već više desetljeća, vidljive su na svakom koraku - u stopi PDV-a, ogromnoj razlici između bruto i neto plaće, pet tisuća viška ljudi samo u Hrvatskim željeznicama, te u tantalovim mukama tajnice Gradskog vijeća Verice Burulic kada krene u potragu za privremenom čistačicom.
Stoga i nije čudno što nacionalni mediji nisu prepoznali moguće 50-postotno poskupljenje plina industriji, koje je posljedica kako prethodne, tako i aktualne Vlade. Iako, ironično, i jedni i drugi upravo u razvoju industrije vide jedinu šansu oporavka hrvatskog gospodarstva. Naravno, sve dok ne dođe turistička sezona pa u svakoj informativnoj emisiji gledamo kako ministar turizma dijeli kartu Hrvatske i pola litre mineralne vode.
Potom stigne jesen, pa zajedno s lišćem počnu padati i radnici zaposleni u industrijskim firmama, koje pak dolaskom zime započnu selidbu u stečaj baš otprilike kada divlje patke polete na jug.
Tu negdje, možda malo ranije, budi se i preplanula oporba, koja se čudom čudi kako je tijekom ljeta plin šaptom poskupio za pola. Na što preplanula vladajuća koalicija odgovara da se njihova premijera sumnjiči da je pokupio deset milja eura mita prepustivši Mađarima većinski paket Ine, na što oporba spremno uzvraća kako su vladajući prodali kontrolni paket da bi pokrpali proračunske rupe. Ali, zavapit će vladajući, pa Ina je i prodana jer bivša vlast nije imala muda uvesti tržišne cijene benzina... A onda će netko okončati raspravu spominjanjem ustaša i partizana.
No, kako se uopće dogodilo da jedna Vlada previdi jednu tako važnu odluku kao što je određivanje cijene plina industriji? Neslužbeni scenarij je sljedeći:
Ratko Čačić, razumljivo, u vrijeme kada je trebao pasti dogovor o poskupljenju plina, bio je zauzet suđenjem u Kaposvaru. Stoga ga službenik ministarstva nije želio smetati pa je prijedlog odluke uvalio tajnici. Što je bila greška, jer ako netko poznaje potpredsjednikovu ćud, to je ona. Znajući kolika ju provala bijesa čeka, spornu odluku strpala je na dno hrpe, čekajući da je on sam otkrije. A onda, kada je vidjela da se Ratko, istinabog nepravomoćno, izvukao bez zatvorske kazne, brzo se primila telefona da ga nazove, znajući da će u silnoj euforiji jamačno progutati i loše vijesti. Bio je petak, pretposljednji dan, stvar se još mogla riješiti brzinskom telefonskom sjednicom. Ali, već tri sekunde kasnije oblio ju je hladan znoj pa je panično poklopila slušalicu. K vragu, pomislila je, što ako je potpredsjednik za volanom...