Bjelovarije

Čim je nova Vlada najavila olakšice novozaposlenima u vidu "opraštanja" uplate doprinosa, moj prijatelj poduzetnik počeo je kalkulirati kako će zaposliti dvoje novih djelatnika. Ako bi se njegovim primjerom povelo i ostalih stotinu tisuća malih poduzetnika, već za dvije godine bez grižnje savjesti mogli bismo ukinuti Hrvatski zavod za zapošljavanje, ili ga preustrojiti u Agenciju za dovlačenje radne snage iz inozemstva. Naravno, da se jednom jednostavnom mjerom može dokinuti očajno visoka stopa nezaposlenosti, vjerojatno bi se toga dosjetila i prethodna vladajuća garnitura. Kvaka je u sljedećem - moj prijatelj poduzetnik namjerava zaposliti dvoje vremešnih djelatnika, koji baš i neće biti zaposleni na način kojemu se nadaju vladajući. Upravo suprotno, oni se na radnom mjestu uopće neće pojavljivati; plaća će im završavati u džepu moga frenda, a država će im isplaćivati doprinose sve dok ne steknu dovoljno staža za penziju.
Ne zamjeram svom prijatelju poduzetniku na grešnim mislima i nezakonitim namjerama jer on nije kriminalac, već samo živi u državom sistemu koji samo formalno ne nagrađuje lopovluk. Marko Rajčević, direktor Elektrometala, često je isticao kako on kao poslodavac koji zapošljava 600-injak radnika, ne može biti ravnopravan u tržišnoj utakmici s onima koji svojim zaposlenicima nekažnjeno ne isplaćuju doprinose, pa i plaće. Sve dok se takav sustav potiče, a prešućivanje je poticanje, poduzetnici su prisiljeni (ne mislim na Elektrometal koji si takve akrobacije ne može i ne smije priuštiti zbog veličine i vlasničke strukture) balansirati po rubu zakona. Kada tomu pridodamo dokazanu nesposobnu državnu i inu upravu, poduzetnik najčešće prijeđe na tamnu stranu, odakle se rijetki vraćaju. To je, po meni, uobičajena balkanska ruta svakog tko se ikada usudio baviti poduzetništvom, a Europsku uniju smatram jedinom institucijom koja ima šansu to promijeniti. Naravno, sve će ovisiti o nama, ali SAPARD/IPARD natječaji bude mi nadu. Ako se sjećate, Ministarstvo poljoprivrede seljacima je proteklih godina udijelilo silne milijarde, no rezultati su ostali prilično nevidljivi i to upravo zbog slabe, gotovo nikakve kontrole pri dodjeli novca, koja je prvenstveno trebala zaštiti ne državu, već seljaka koji je primio novac. Ali, mi danas imamo seljaka koji obrađuje pet hektara zemlje, a u garaži drži John Deerea "teškog" stotinjak tisuća eura (jer mu ministarstvo nije uvjetovalo povrat kapitalnih ulaganja kvalitetnim poslovnim planom). Imamo ljude koji su iz godine u godinu kupovali sadnice lješnjaka koje su potom bacali, jer im subvencije nisu uvjetovane sadnjom, i u krajnjoj liniji, imamo seljačkog vođu koji je pravomoćno osuđen za malverzacije s poticajima, ali i dalje uredno organizira traktorske blokade.
S druge strane, imamo Zdenku koja je uspješno povukla lovu iz SAPARD-a i IPARD-a, imamo i Galu… Te dvije tvrtke teško da će propasti, baš zato što im je Europa pomogla da pošteno odmjere uspješnost svojih investicija i u krajnjoj liniji odustanu od njih na vrijeme da su se pokazale neisplativima.
Nadam se, dakle, da će nas Europa spasiti od nas samih, od lopova koji čuči u svakome od nas, a sve naše Vlade kao da se trude izvući ga, te od svih onih iskrivljenih uzora koji nam se nameću ne u zadnjih 20, već 70-ak godina.
Naravno, osnovni preduvjet da nas EU spasi, odnosno da nas motivira da spasimo sami sebe, jest da prvo spasi samu sebe. S druge strane, ako pritom ne uspiju, ako se ta zajednica raspadne na 27 ili manje dijelova, onda nam je potpuno svejedno s koje se strane nalazili, jer jednako nam se crno piše bez obzira jesmo li unutra ili ne.

Igor Kokoruš