Nije neka tajna da smo mi Bjelovarčani nezahvalni. Što god nam našim novcem izgradili i poklonili narodni zastupnici, mi ćemo i dalje njurgati i tražiti više. Usto, kod nas lokalpatriotizam nikada nije bio na cijeni, već smo uvijek sa zavišću promatrali kako je trava zelenija u susjedovu dvorištu.
 Naš bivši vladajući trolist jedan je od takvih primjera. Razočarani što nismo dobili prugu, cestu i bolnicu "izbili" smo Bajsa iz Sabora, dok su njegovi iskusniji kolege poput Adlešičke i Jandrokovića politički mudro "preskočili" ove izbore, odnosno izbornu jedinicu. Naravno da im s pravom možemo zamjeriti prilično negativan omjer između obećanog i ispunjenog. No, s obzirom na to kako su mandatu sada već prethodne Vlade prošli naši tradicionalno omraženi podravski susjedi, trebali bismo ovih dana našem trolistu na paviljonu organizirati svečani doček sa živom muzikom i vatrometom.
 Evo, baš čitam da je Vrhovni sud Damiru Polančecu, Koprivničancu koji je u Vladi vrijedio više od našeg trojca zajedno, u jednoj od presuda (onoj gdje je optužen za plaćanje lažnih studija) smanjio zatvorsku kaznu na deset mjeseci. A što su Koprivničanci dobili od Polančeca, osim kolektivne sramote i reflektora na nogometnom igralištu u Đelekovcu, za što mu je, usput budi rečeno, potvrđena uvjetna zatvorska kazna. I u našoj županiji radili su se reflektori na igralištima, ali to su inicirali načelnici općina, a ne potpredsjednici Vlade. I nijedan od njih nije zbog toga osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu, što znači da su i pošteniji i sposobniji od desne ruke bivšeg premijera.
 Ipak, glavni Polančecov krimen je Afera Spica, gdje se zajedno s kompanjonima sumnjiči da je htio preuzeti Podravku, podravsku svetinju, i pritom joj nanio financijsku štetu od nevjerojatnih 400 milijuna kuna. Usporedbe radi to je, prema aktualnim burzovnim cijenama, malverzacija “teška” 13 Koestlina ili 33 Elektrometala!
 Da je netko od naših dužnosnika iz vrha izvršne vlasti samo krivo pogledao pant na vratima Elektrometalovih protupožarnih vrata ili kutiju Koestlinovih keksa, vjerojatno bi dobio batina, a Polančeca su nakon svog tog silnog kriminala Đelekovčani dočekali uz radosno klicanje, obučeni u dresove na kojima je bila njegova fotografija i natpis "Navek z tebom". I to nije da su došla dva lokalna pijanca, već stotinu sumještana. Da hrvatski zakoni dopuštaju takvu mogućnost, jamačno bi Polančecu predložili da i robijaju umjesto njega. Svaki od njih ostao bi dvije-tri noći pa Damir ne mi ni morao iza rešetaka. Barem dok ne završi Afera Spice.
 Ne smatram da je ljubav Đelekovčana prema Polančecu hvale vrijedan čin. Naprotiv, na taj način oni su iskazali duboko nepoštivanje svih oblika hrvatske vlasti, ali nije poanta u tome.
 Htjedoh reći, u kršćanskom duhu opraštanja primjerenom za ovo doba godine, da nas je naš vladajući trolist razočarao, ali ako ništa drugo, nije nas osramotio. Potrebno je, dakle, u ime očuvanja duševnog mira, revidirate svoja očekivanja, ili ako baš hoćete, sukladno recesijskim vremenima spustiti kriterije. Ne samo kada su u pitanju naši narodni zastupnici, već općenito. Onaj tko misli da mu je plaća mala, neka bude sretan što je uopće prima. Tko je pak nezaposlen, neka cijeni svoje zdravlje. Tko je bolestan, neka bude svjestan da može biti još bolesniji... Protiv teške godine koja je pred nama najbolje je, u pravu je naš župan, boriti se optimizmom. Vodeći se onom starom da se sreća nalazi u svemu, samo je treba znati izdvojiti.