Bjelovarije

Jeste li u predizborno vrijeme negdje primijetili plakate političkih stranaka? Ni ja. Po meni, oni su svrhoviti poput muških bradavica, pa sam se s vremenom izvježbao izbjegavati ih čak i perifernim vidom. Ako je došlo dotle da je skoro pa svejedno što političari govore, onda je definitivno nebitno kako izgledaju i s kakvog nam se formata smiješe. Posljedično, jedna stranka može imati stotinu, a druga nijedan plakat, ali koliko god glasova pobrali na izborima, broj njihovih plakata, uvjeren sam, ni na koji način nije utjecao na rezultat. Osim ako ne postoje oni koje će baš ti plakati podsjetiti da treba zaokružiti broj ispod nasmiješena lica.
No, u tom slučaju političke stranke polučile bi mnogo više uspjeha kada bi dijelile magnetiće za frižider. Recimo, da jedna domaćica svoju šoping-listu kači malom glavom Jadranke Kosor, možda bi HDZ kod nas osvojio pet mandata. Ili da Milanovićeva glava, sukladno najavljenoj dijeti, drži natpis "Nakon devet navečer nema kolača!" Ako ništa drugo, pošteni kakvi jesmo, ne bismo ih mogli pogledati u oči ako bismo na listiću zaokružili nekog drugog.
Ipak, na popisu prioriteta mladih političkih lavova plakati su pri samom vrhu. Uvjerili smo se u to tijekom predizborne kampanje, kada su liberali zatražili instantnu smjenu Mire Totgergelija, direktora Elektre, jer je navodno skidao samo njihove, a ne i plakate ostalih političkih opcija.
Par dana nakon pobjedničke proslave, pojadao mi se pak jedan mladi bjelovarski SDP-ovac, optužujući laburiste da su prekršili nepisani konsenzus o nelijepljenju plakata na dan predizborne šutnje. Prema njegovim tvrdnjama, sve bjelovarske političke opcije skinule su plakate u petak navečer, a onda, pod okriljem noći, nekoliko njemu nepoznatih osoba oko pola dva ujutro počelo je postavljati Lesara na bandere. Kada ih je, kaže, pokušao fotkati mobitelom, jedan od njih na njega je skoro bacio kamen!
Kao šećer za kraj, u dnevnim novinama nedavno se pojavila izjava anonimnog HDZ-ovca, koji je, kivan što ga predsjednica stranke nije uvrstila visoko na listi saborskih kandidata, kazao kako to nije pošteno jer je godinama - lijepio plakate.
I sad si mislim, ne predstavlja li kult plakata obostrano omalovažanje. Jer, s jedne strane, mladi politički aktivisti sebe svode na fizikalce koji znaju tek rukovati selotejpom i eventualno prikucati čavao, a birače na glupane koji će glasovati za onog kandidata čija im se fotografija usadi u glavu. A to pak govori koliko su čak i mladi političari, kojima se tepa da su nositelji promjena i svijetla hrvatska budućnost, udaljeni od onih čije glasove žicaju. Još kad počnu razglabati o tome zašto su u Plavnicama skinuti oni, a nisu ovi te zašto su Trojstvenom Markovcu nositeljima lista crtani brkovi, jasno je da se svi oni ustvari, na račun birača, igraju nekog svog rata u kojemu kartonske replike vođa predstavljaju zastave kojima obilježavaju osvojeni teritorij. Pritom je teško ne zaključiti da se zabavljaju samo zato što svoj stranački adrenalin ne znaju upregnuti na kvalitetniji način.
Istovremeno zaboravljaju da su plakati toliko nebitni da im pažnju ne posvećuju čak ni mlađahni gradski huligani kad se subotom navečer pijani vraćaju iz kafića. Čak će i oni radije prevrnuti klupu u parku, gađati božićne ukrase, skidati kamenjem sijalice s paviljona i bacati prazne boce u otvorene prozore na prizemlju, nego svoj bijes iskaljivati na onima koji nam obećavaju bolji život.

Igor Kokoruš