Tjedni retrovizor

Parlamentarni izbori su završili, pobjednici su poznati a, ako slušamo one druge, gubitnika očito ni nema. Svi su zadovoljni, bar javno to izjavljuju i tvrde: idemo dalje! Doduše pljušte otkazi u strankama koje nisu prešle ni izborni prag, ali oni čvrsto i samouvjereno poručuju kako će se njihova prava snaga vidjeti tek na lokalnim izborima.
Svaka čast na optimizmu! U moru katastrofičara i onih koji nam svakoga dana poručuju da živimo u posvemašnjem neredu, mitu, korupciji, jednom riječju najgoroj zemlji na svijetu, malo optimizma, nade i vjere, pa stizala ona i iz političkih stranaka, dobro dođe.
Slušajući ovih dana najave izbornih pobjednika, pa i neke prijetnje, ozbiljno razmišljam živimo li svi mi u istoj državi. Priznajem da su nam plaće male, da imamo veliki broj nezaposlenih, da ima i onih koji rade a ne dobivaju plaću, ali onda se zapitam tko su svi ti silni ljudi koji ovih dana guraju prepuna kolica u redovima trgovačkih centara? Neminovno se sjećam svog djetinjstva pred Božić, kada smo božično drvce koje je tata odsjekao u šumi kitili ručno izrađenim ukrasima, zamatali orahe u sjajni papir, a krajnji domet su bili "salenjaci", šećerni bomboni umotani u raznobojne sjajne papire. Ispod drvca našla se pokoja naranča, a mama bi pekla šape i oblatne, te ih sakrivala duboko u ormar da bi od nas djece "opstali" do Božića. S nostalgijom se sjećam tih vremena, unatoč činjenici da je sve što se kasnije događalo bilo bolje i više.
No ipak nismo zadovoljni i stalno virimo preko plota i tražimo krivce u onima koji imaju više. Pritome nitko od nas ne želi ni pomisliti da možda ti drugi više rade, da su možda obrazovaniji, ambiciozniji, hrabriji i sposobniji od nas. Jer nakon što smo dobili neovisnu, samostalnu državu mnogi od nas Hrvatsku su vidjeli kao "švedski stol" s kojega će samo pokupiti najmanje dva do tri tjedna ljetovanja, obavezno skijanje, luksuzni automobil i po mogućnosti besplatno gorivo.
A onda nam je netko rekao da od svega toga nema ništa i da moramo itekako zapeti i jako puno raditi. Zamislite taj bezobrazluk. U vlastitoj državi više nije dovoljno samo doći na posao, već se mora i raditi i još ti netko mjeri učinkovitost. To stvarno nema smisla.
Na sličan problem mogli bi uskoro naići i neki članovi Kukuriku koalicije, ponajprije IDS. Nije bez vraga, vragolasti Kajin u prvom obraćanju poslije izbora jasno i glasno poručio da opstanak koalicije ovisi o odnosu vlasti prema Rijeci, Puli, Istri općenito. A moglo bi se dogoditi da sporazum za projekt Brijuni rivijera, težak dvije milijarde kuna, koji je s Jakovčićem potpisala Jadranka Kosor u posvemašnjem rezanju troškova ostane samo na papiru. Kako će činjenicu da im njihovi ne daju, a HDZ htio dati, Kajin i Jakovčić objasniti svojim Istrijanima?
Kako će seljacima, koji su kaznili svoj HSS zbog koalicije s HDZ-om, sjesti rezanje proračuna za poljoprivredu, a to je neminovno i pokazat će to uskoro proračun koji će izglasati nova vlast. Koliko god Friščić bio nesposoban i prepustio resor poljoprivrede HDZ-u, seljacima nije smanjena ni kuna poticaja. Hoće li u proljeće seljaci koji svoja prava uglavnom izbore na cesti dovesti traktore na Markov trg, ili će pokorno razumjeti da je država u vrlo teškom položaju?
U kombinaciji s apetitima HNS-a, koji sa svojih 13 mandata može od svog partnera SDP-a tražiti što god poželi, pa čak i Croatia osiguranje, Janaf i tko zna što sve još, Hrvatska će ponovno dobiti već viđeno. Naravno i Hrelja kao zastupnik umirovljenika smatra da mu pripada dobar dio kolača u vlasti, pa sada dolazimo do činjenice da Kukuriku koalicija više ne postoji. Sada imamo samo četiri stranke i njihove čelnike, koji se bore uhvatiti što više i s tim rezultatima izaći pred svoje birače za četiri godine.
Da od gorega uvijek ima gore, shvatit ćemo svi zajedno vrlo brzo. Da Hrvatska nije bila, niti jest najgora zemlja na svijetu, saznat ćemo samo ako malo zavirimo u dvorišta zemalja koje iza sebe nemaju Domovinski rat, koje su ekonomski kud i kamo razvijenije od nas, a njihovi građani štrajkovima blokiraju državu.
Doduše, mnogo se jače u zemlji u kojoj gotovo svi poznajemo sve vidi što nam to sve ne valja, nego u velikoj Italiji ili Velikoj Britaniji i na kraju, baš nas briga što se njihove tvornice sa po tri tisuće zaposlenih zatvaraju, radnička prava smanjuju, a cijene divljaju.
Imamo mi svojih problema, poput mogućnosti da primjerice Friščić ode u mirovinu i saborski mandat koji su mu najvećim dijelom omogućili birači Bjelovarsko-bilogorske županije prepusti nekome od svojih favorita iz Križevaca ili Koprivnice, umjesto drugome sa liste Damiru Bajsu, koji je, budimo realni, taj jedan jedini HSS-ov mandat i osvojio.

Piše: Ivanka Štedul