Bjelovarije

Izbori su napokon iza nas. S tri člana vlade i dva saborska zastupnika spali smo na njih dvoje, a oni, barem prema dosadašnjoj političkoj karijeri i ostvarenim rezultatima, spadaju u kategoriju amatera. No, kao što je izjavio SDP-ovac Vedran Babić, njihovi prethodnici ljestvicu su postavili vrlo nisko, tako da im ne trebao biti problem preskočiti ju. Naravno, žalosno je što mladi. Obrazovani i perspektivni vladajući kadar već u startu obacuje mogućnost da postane uspješan zastupnik ljudi ovoga kraja, no pripišimo to početničkom nedostatku samopouzdanja koje će napornim radom i zalaganjem s vremenom nestati. Kažem to jer ipak bliži se Božić i u javnost valja puštati samo dobre vibracije.
Na žalost, već tu prestajem s optimizmom jer čak ni uz najružičastije naočale ne vidim na koji bi način nova vlada mogla realizirati one kapitalne projekte kojima su nas naši vrli predstavnici bombardirali protekle četiri godine svojega mandata.
Prvo ćemo odbaciti izgradnju nove županijske bolnice. Zdravstvo nam je toliko pošemereno stalnim reformama da će Kukurikavcima trebati najmanje godinu dana da uopće pohvataju konce i pokušaju začepiti sve rupe iz kojih lova curi, a u takvim situacijama novi objekti nešto su što se ostavlja za neka bolja vremena.
Potom ćemo odgoditi izgradnju pruge Sv. Ivan Žabno - Gradec, jer su, što se naše izborne jedinice tiče, pobjednici iz Koprivnice, a ne iz Bjelovara. Što bi pak značilo da je Sanaderova, a potom i Kosoričina vlada tek privremeno zaustavila tradicionalno neprijateljstvo susjedne s našom županijom. Prema informacijama kojima raspolažemo, umjesto “naše” pruge trebala bi se elektrificirati dionica Žabno - Gradec. Naprosto, Zvonimir Mršić prejaka je politička zvijerka u odnosu na Vedrana Babića, ali daj Bože da sam u krivu. Izgradnja učeničko-studentskog doma također bi mogla biti odgođena za neka bolja vremena, naprosto zbog toga što se ne zna je li to uopće samoodrživ projekt, dakle hoće li “stanarine” pokriti njegovo funkcioniranje. Antun Korušec, bjelovarski gradonačelnik, za svaki slučaj već pomalo najavljuje da će u prostornom planu za svaki slučaj proširiti namjenu zemljišta, kako bi Grad Bjelovar, koji je tamo već “utukao” oko osam milijuna kuna, mogao izgraditi nešto drugo. Kao krajnji rok za početak radova Korušec spominje travanj iduće godine.
Preostaje nam, dakle, Bilogorski krak našeg ipsilona, dakle izgradnja tih 20-ak kilometara brze, a ne autoceste, od Bjelovara do Gradeca. U ovome trenutku taj projekt jedini je koji ima koliko-toliko šanse da se ostvari. Ukoliko, što baš i nije nemoguće, Kukurikavci ne izvuku iz ormara prethodne Vlade jedno 20-ak milijardi nepopisanih dugova, za par godina, recimo do kraja mandata, doista bismo mogli automobilom do Zagreba putovati za kojih 45 minuta. Odgovor je vrlo jednostavan. Ne radi se samo o tome da je Radimir Čačić, budući potpredsjednik vlade zadužen za polovicu ministarstva, svoju političku karijeru izgradio gradeći ceste (istovremeno, ceste bi ga mogle “doći glave”), već i u jednom drugom, za Bilogorce mnogo bitnijem detalju - popularni Mrle javnost neće moći uvjeriti da je podravski krak, po kojemu će dnevno prolaziti pet traktora i jedan Podravkin kamion, bitniji od bilogorskog, čiju je izgradnju, zbog prometnog intenziteta i važnosti (pravac prema Virovitici i Republici Mađarskoj) vrlo jednostavno opravdati. Tako bi prema svemu sudeći, naša cesta mogla bi ispasti kolateralna žrtva podravskih ambicija. A kada sve zbrojimo i u jednadžbu ubacimo drugi val recesije i klimavu budućnost eura, na kraju ni ne ispada baš toliko loše.

Igor Kokoruš