Bjelovarije

Doista, već je bilo krajnje vrijeme da Bjelovar dobije svoj Božićni sajam. Njegovo prvo izdanje skromno je sukladno recesijskim vremena, a možda je i bolje što je tako. Da se krenulo megalomanski, da ga je umjesto gradonačelnika otvorila Jelena Rozga u minjaku, ne samo da bi gradska blagajna bila praznija, već bi i bjelovarski kulturnjaci izgubili priliku za javnim nastupima. A i publika bi se razmazila, pa bi iduće godine očekivali Sevu ili Mišu Kovača. Jedna je od rijetkih prednosti siromaštva to što smo se okrenuli vlastitim snagama koje smo prečesto skloni ignorirati. Što, uostalom, fali čvarcima, sarmi, domaćim jabukama, HORKUD-u Golub i Koestlinovim keksima? A napokon ni korzo više nije sablasno prazan.
Počelo je i vrijeme svinjokolje, koja je nadživjela bivšu federaciju, a kako je krenulo, možda to isto učini i s našom budućom konfederacijom. Uz tradicionalnu svinjokolju te nešto noviji običaj paljenja adventskih svijeća, približavanje Božića posljednjih godina sve više povezuje se s promidžbenim letcima trgovačkih centara od kojih rastu zazubice. Pršuti, jastozi i skupa vina naprosto te tjeraju da posoliš letak i progutaš ga u jednom zalogaju. A onda pomisliš: kriza, kriza nije lav, ne boji se k'o se tko ima dopušteni minus u banci i već idućeg trenutka u ona velika kolica trpaš mesinu sve do trenutka kad shvatiš da si definitivno premašio budžet. A onda naravno uzmeš još pola kilograma čipsa i gajbu piva.
E, tu već dolazimo do idućeg bitnog problema tipičnog za ovo doba godine, a to je uobičajeno zimsko taloženje sala. Možda se u prethodnom sistemu nije smjelo biti debelo kao što se nije smjelo ići u crkvu. Možda smo bili toliko siromašni da se nismo ni mogli udebljati, a možda smo i bili debeli, samo se na to nije obraćala pažnja jer mršavci nisu bili u modi. Bilo kako bilo, ako je tijekom godine pretilo preko polovice Hrvata, onda negdje od kraja studenog do sredine siječnja sasvim sigurno nije pretio tek svaki četvrti od nas. Suvišni kilogrami mogu se izgubiti na nekoliko načina, prvenstveno zdravom prehranom, pravilnim tajmingom obroka te nezaobilaznom tjelovježbom. Može se pokušati i specijalnim čajevima, trakama i ostalim čudima koje za stotinu kuna nude deset kilograma manje u roku od dva tjedna, ali od takvih izuma najčešće smršave samo novčanici naivaca.
Kako su prethodno navedeni, zdravi načini borbe protiv pretilosti zbog svoje zahtjevnosti prilično nepopularni, preostaje nam izmisliti nešto novo. Meni je izvanredna ideja pala na pamet kada sam nedavno na televiziji gledao predstavljanje svih 37 političkih opcija između kojih ću birati ove nedjelje na parlamentarnim izborima koje osobno smatram pravim vatrometom demokracije. Moj osobni favorit je lista na kojoj je čak desetoro kandidata iz Rijeke, a nitko, ama baš nitko nije iz Bjelovarsko-bilogorske županije, a kamoli iz Bjelovara. A kada se još prisjetim da će najmanje 15 posto glasova, dakle negdje oko 40 tisuća komada samo u našoj izbornoj jedinici zbog D'Hondtove metode pripasti onima kojima birači ne da nisu dali svoje povjerenje, već ih vjerojatno ne mogu niti smisliti, odmah me prođe volja za jastogom, čipsom, pivom i pršutom.
I onda, kada s gađenjem gledam u tu hrpetinu hrane na stolu, ne mogu se ne prisjetiti nedopuštenog minusa na računu. Tada me pak uhvati paranoja od javnih ovršitelja koji će mi početkom iduće godine vjerojatno imati pravo iščupati bubreg na vlastitom kućnom pragu, pa ne mogu spavati. I onda hodam s kraja na kraj sobe i ako ništa drugo, barem osjetno smršavim.

Igor Kokoruš