Tjedni retrovizor

Odbrojavamo sitno. Imamo još samo tri dana za razmišljanje i donošenje konačne odluke kome ćemo na ovim izborima dati svoj glas. Moram priznati i sama sam u teškoj dvojbi, osjećam se gotovo isto kao u Rovinju proteklog vikenda, kada sam sa predavanja o stanju hrvatskih radia i novina pobjegla u grad. Naime, od tolike kuknjave kako je svima teško, a istodobno niti jedan od nakladnika i koncesionara nije stavio ključ u bravu, morala sam potražiti utjehu u shopingu i našla se u najtežoj vikend -dvojbi. Blizina Italije odražava se na ponudu tamošnjih trgovaca, što znači da moraš biti jako dobar poznavatelj onoga što ti se nudi. Teška dvojba! Koža ili sintetika, izvikana nekvalitetna roba koja traje jednu sezonu, ili provjereni ljudi, pardon kvalitetna čizma, koja doduše ima jednu manu, nije dizajnerski baš u trendu. Ljudi moji koja muka! Što izabrati, kome ili čemu pokloniti povjerenje, pitanje je koje me mučilo cijela dva dana, a nije ni malo bezazleno. Što ako dam hrpu para, a raspadnu se na prvoj bjelovarskoj bljuzgi. Lako je Istrijanima izabrati, kada oni nemaju ni snijega, ni bljuzge i mogu iste čizme nositi deset zima. Al ajd ti u našoj Bilogori, gdje me već u nedjelju navečer dočekala gusta magla i dva ispod nule.
I tako ja nakon pomnog razmišljanja, uz pomoć cijelog konzilija sudionika 4. Dana elektronskih medija u organizaciji HURIN-a, na čelu s predsjednikom Ivanom Butkovićem, odlučim i kupim ne jedne, već dvoje čizme poznatog, provjerenog proizvođača, koji me doduše povremeno zna iznevjeriti, ali u načelu znam tko je, kako se ponaša u kriznim, hoću reći zaleđenim, bljuzgavim situacijama. Na koncu, njega viđam stalno i mogu mu i osobno reći što mislim o njegovim čizmama, ako baš zagusti.
Znam da vam se čini da sada pišem gluposti, no ova teška rovinjska dvojba u potpunosti je identična onoj koja će mnoge zateći 4. prosinca na biralištima. U poplavi silnih novih obećanja o 100 tisuća novih radnih mjesta, (kao da su radna mjesta krumpiri pa ih samo treba pokupiti), poštenju, radu i redu, a koja nam nude oni koji ni dana nisu živjeli s nama ovdje u bjelovarsko-bilogorskoj bljuzgi, i onih koji su tim istim blatom zajedno s nama gacali i danas su zbog toga krivi, jer su nešto i radili, treba izabrati.
A sve mi se čini da nam u tome ne može pomoći na Majka Božja, iako se čini da se ovih posljednjih dana Bjelovar pretvorio u Međugorje. Naime, umjesto Majke Božje nama se u Bjelovaru ukazuju neka lica koja nismo vidjeli ravno četiri godine, a koja ni kriva, ni dužna, a bogami ni zaslužna, od Bjelovarčana dobiju i do 30 posto glasova. Baš nešto prebirem po sjećanju i onda se sjetim kako sam svake subote na placu i u svom omiljenom kafiću sretala Mršića i Lesara. Za drugim stolom su se došaptavali Milanović i Čačić u pratnji, pazite sada Borisa Šprema, Gordana Marasa, Dragice Zgrebec i Željka Šempera, ( ova potonja četvorka bi nas trebala zastupati u Saboru), a uvijek sam ih imala priliku pitati gdje je zapelo s našim strateški važnim projektima. Oni, sretni što me vide, kao iz rukava su istresali odgovore i uvijek pokazivali zavidno poznavanje stanja našeg gospodarstva. Znaju oni i za naš Metalind, znaju oni da Prima zapošljava 1500 ljudi, da Elektrometal gradi diljem lijepe naše i da su gotovo neokrznuti prebrodili krizu. Mladi Bernardić iz SDP-a je toliko često dolazio u naš Bjelovar, da su sada odlučili da više nema smisla da ga ponovno mi izaberemo za Sabor, već su tu povlasticu dali Zagrepčanima. Ali da jesu, on bi sigurno znao kako riješiti naše probleme. On i Mršić, ruku pod ruku i eto nam blagostanja.
A ako zapne, pa slučajno Bjelovarčani odluče svoj glas dati svojim Bjelovarčanima, u pomoć kukurikavcima uskočit će HSP ovaj, onaj ili onaj treći. Pomoći će im i Jurčić, Bandić, HSLS, čitava plejada nezavisnih lista i strančica koje neće prijeći izborni prag. E, sad će moj prijatelj Toni opet zvati i reći da ga zbunjujem, pa radi njega mora objasniti kako to mislim.
A to ide ovako. Onaj nesretnik D'Hondt kaže da svi glasovi koje dobiju stranke, nezavisne liste i listice, a ne pređu famozni izborni prag od pet posto glasova, idu onima koji osvoje najviše. Dakle, Toni, poznavajući te znam da bi ti najradije glasao za one krajnje desne, a kako je 99,9 posto sigurno da oni neće preći izborni prag, najveća kriška kolača od njihovih 3,8 posto glasova pribrojit će se onoj političkoj opciji koja će dobiti najveći broj glasova. U prijevodu to bi moglo značiti da će tvoj jaaako desni glas završiti u jaaako lijevoj opciji.
A zeznuta je ova naša izborna jedinica. Mi smo ipak tradicionalisti i ako je vjerovati svim mogućim anketama taj nesretni izborni prag prelaze samo Kukuriku koalicija, HDZ i HSS. Pa ti moj dragi Toni vidi što ćeš- baciti svoj glas u bunar ili znati da ide zaista onima za koga si glasao.

Piše: Ivanka Štedul