Bjelovarije

Evo baš neki dan, ne bi čovjek rekao, popiknuo sam se na krtičnjak na oranici kraj Bjelovara. Snimajući seljaka na traktoru, neoprezno sam kročio u rikverc i eto ti đavla, sav se potrgao. Još sam u padu, štiteći fotoaparat, aterirao na stražnjicu. Pošteno sam je uganuo, a od udarca mi je odmah navrla knedla u grlo. Pred očima mi zvjezdice, nemam se za što primiti... Jedva sam oteturao do automobila. Rječju, krtičnjak me radno onesposobio ako ne sto, onda barem preko 80 posto. I sad, što ću jadan nego u invalidsku penziju. Naradio sam se u životu, samo do 36. godine nakupio deset godina staža, pa si sve nekako mislim da mi je vrijeme da do kraja života ogrnut u dekicu gledam televiziju. Spremio sam svu potrebnu dokumentaciju, uključujući fotografije krtičnjaka i dijagram kobnog pada, a za svaki slučaj umetnuo pet tisuća eura, čisto da se nađe, da ne ispadne fascikl amaterski prazan.
Ali k'o za vraga, došao sam u ponedjeljak. Kako nemam sreće, pomislio sam, godinama se ljudi spotiču na krtičnjake i do kraja života dobivaju deseterostruko veću penziju od zdravog seljaka, pa se još i tako radno nesposobni guraju u sabor, kao Jurčićev Lazar Grujić koji prima oko 6.000 kuna mirovine, a koju je, tvrdi, ostvario na poljoprivrednom gospodarstvu. Nema veze što ne može iščupati mrkvu, za predlaganje novih zakona dovoljno je dobar.
Ali ono što me najviše muči kod tih lazara jest to je što im ne pada na pamet da nama obećaju ono što su sebi već ispunili. Otprilike svaki peti stanovnik naše županije živi od poljoprivrede, a većina ih je na desetak besperspektivnih krava u ilegalnoj štalici i svi će oni propasti ako ne za godinu, onda za dvije. Višom silom zvanom tržište otići će u mirovinu i dobivati 500-injak kuna mjesečno te eventualno još 200 i metar drva pred izbore. Zašto njima netko ne obeća mirovinu od šest tisuća kuna ili je raspodjele na deset seljaka.
Ono što me još više čudi jest da mi u Bjelovaru izgleda da nemamo niti jednog Hrvata da nam namjesti invalidske penzije, već smo za taj posao morali uvoziti Sirijce. Nije to šovinizam, već ispada da su naši liječnici bešćutni, iako nam postotak invalida u ukupnom umirovljeničkoj populaciji već godinama preskače hrvatski prosjek, tako da se iskreno nadam da je među osumnjičenicima barem jedan Bjelovarčanin da nam sačuva obraz.
Sudeći prema mnogobrojnim Uskočkim uspjesima, počevši od optužbi protiv Polančeca i Sanadera preko sâmog HDZ-a, sve do majstora koji su navodno sređivali lažne mirovine, naprosto poželim da se izbori održavaju svaka tri mjeseca. Zamislite, recimo, da mandat vijećnicima mjesnih odbora traje pola godine, a županu, gradonačelnicima i načelnicima jedno devet mjeseci. Toliko bi nam nestalo kriminala da bismo ga morali uvoziti iz susjednih zemalja samo kako bismo Europskoj komisiji dokazali da nismo najpošteniji na svijetu, jer nas u tom slučaju definitivno ne bi pripustili u svoje elitno društvo.
No, eto, ne preostaje mi ništa drugo već nastaviti raditi. Ili, kako bi rekao Dragutin Lesar, laborirati. Jer kad na hrvatskom kažeš da radiš, svi pomisle da zabušavaš. A opet, da nazoveš stranku radničkom, optužit će te za socijalizam i pokušaj vraćanja u mračna vremena. Zato je najbolje nazvati se laburistom, pa nek birači pogađaju što to znači.

Igor Kokoruš