SUDBINE Nakon 17 godina stalo je srce dječaka kojemu su liječnici nakon rođenja prognozirali tek koji mjesec života

Tragedija obitelji Njegač iz Novih Plavnica zacijelo bi bila jednako teška i bolna kao i svaka druga, ispisana nikada dovoljno razumljivim rukopisom sudbine u kojoj roditelji moraju preživjeti smrt vlastite djece. Bilo bi tomu tako, da Marina i Željko Njegač nedavnom smrću svog sina Antonia kojemu bi za nekoliko dana bilo 17 godina, nisu izgubili samo dijete, već malog, a istodobno velikog i hrabrog čovjeka koji se ne rađa baš svaki dan.

Mali dječak velikoga srca

A veličina njihova Antonia, za sve prijatelje i poznanike godinama je bila mjerena njegovim velikim srcem shrvanim teškom urođenom bolešću, osmijehom koji mu nije silazio s usana, lakoćom kojom je od prvog do posljednjeg razreda osnovne škole na leđima nosio bocu s kisikom da mu se nađe pri ruci kada bi prestao disati. Veličina tog djeteta, obarala je s nogu učitelje Prve osnovne škole, ali i njegove brojne prijatelje i vršnjake, koji su baš od tog krhkog dječaka, uvijek najmanjeg u razredu, učili prvu abecedu životne hrabrosti i mudrosti kojom je nadigrao i samu medicinsku znanost. Jer liječnici su zbog teškog oštećenja srca i funkcije pluća, tek rođenom Antoniu prognozirali tek koji dan, tjedan ili mjesec života.

Kako si Antonio?

No dječak je svojim vedrim duhom i dubokim neprihvaćanjem činjenice da je teško bolestan, odlučio živjeti. U trećem razredu osnovne škole, osvanuo je i na novinskim stranicama, kao jedan od prvih bjelovarskih učenika koji je dobio svog osobnog pomagača. Bilo je to 2005.godine kada je Antonia svakodnevno vozio i odvozio iz škole ročnik na odsluženju civilnog vojnog roka, nosio mu školsku torbu i bocu s kisikom, pomagao mu u učenju tablice množenja. Pri ruci su mu bili i njegovi razredni prijatelji, kojima ništa nije bilo teško, ako je Antonio bio u pitanju. A on im je sve to vraćao svojom iskrenom vedrinom i osmjehom. Po ničemu se nije želio razlikovati od njih. Volio bi i potrčati, vozio je bicikl, odlazio na pecanje, igrao se.
- Kako si Antonio?
-Odlično, a ti? – bio je njegov uobičajeni odgovor.

Nemamo vremena za pravdu

-Jednostavno ne možemo shvatiti da ga nema. Čini nam se kao da će se svakoga trenutka pojaviti negdje u kući. Zašto je morao umrijeti nakon uobičajene rutinske kontrole, za nas će uvijek ostati najvećom tajnom. Jesu li pogriješili liječnici s Rebra, kada su mu pregledavali srce pomoću katetera koji mu je izazvao unutarnje krvarenje i skupljanje ugrušaka oko srca i pluća? Ne želimo otvarati to pitanje, jer se nemamo snage godinama istjerivati pravdu. Našeg Antonia nema, njegova je soba prazna, onakva kakvu je ostavio, čak je i njegova boca s kisikom tu, pokraj kreveta – pričaju gutajući suze neutješni roditelji Marina i Željko. Dok teta Vera u nevjerici prebire po obiteljskim fotografijama na kojima je Antonio u središtu svakog kadra, a najmlađi brat suznih očiju šutke prati razgovor, majka Marina prisjeća se zadnje poruke koju je iz bolničke sobe Antonio napisao na svojoj stranici facebooka: „Sutra je moj nesretni dan. Nemam srce od kamena!“
Srce ga nije prevarilo. Uistinu nije od kamena, ali je ipak još trebalo izdržati. Jer Antonio je to zaslužio.

Mirjana Rosić-Zrinski