OTKRIVAMO Bjelovar ima svoje beskućnike, koji hladne noći provode po tuđim podrumima i šupama bez grijanja

Zvonko Biškup je sretan jer ima peć u jednosobnom trošnom kućerku bez struje

Ovogodišnja hladna zima, kada se temperature tijekom noći spuštaju i do minus deset, nije laka za preživljavanje ni građanima koji imaju krov nad glavom i osiguran ogrjev.Nemile vijesti da se beskućnici u okolnim državama smrzavaju i smrtno stradavaju, za sada su obišle Bjelovar. No, podatak bjelovarskog Caritasa da i naš mali grad ima svoje beskućnike, svima dodatnu studen uvlaći u kosti. Teško je uopće zamisliti da bilo tko ove hladne noći provodi u nekim garažama, šupama ili podrumima, bez toplih pokrivača i peći.A Bjelovar ima svoje beskućnike, odnosno građane koji najčešće o svojoj sudbini ne žele javno govoriti.Za lijepa vremena ih viđamo da skupljaju boce, spavaju na klupama, vrlo često sa bocom alkohola u ruci. A upravo je mnogima od njih alkohol i uzeo krov nad glavom. Većinu njih dobro pak, poznaju u Pučkoj kuhinji bjelovarskog Caritasa, gdje dolaze i dobiju bar jedan obrok na dan, topli kaput, hlače ili vestu.

Spavaju na podu 

No, bez obzira na razloge koji su doveli do tako teških sudbina, nitko nije zaslužio da živi na cesti i umire od gladi i hladnoće.Unatoč pomoći voditeljice Caritasa Slavice Bertić, malo ih je bilo spremno s nama podijeliti svoju priču, a još manje otkriti gdje provode hladne noći. Jedan par smo zatekli gotovo u samom središtu grada. U podrumu nezavršene tuđe kuće pronašli su svoje privremeno utočište Ankica i Josip, koji je umotan u krpe i poderanu deku prespavao naš dolazak. Na prvi pogled u prostoriji bez prozora nema kreveta, ni namještaja. Krpama pokušavaju zaustaviti studen koja nesmiljeno ulazi. Na podu hrpe nereda i nečega što bi trebala biti odjeća. No Ankica, očito svjesna činjenice da bi možda mogli imati problema zbog neovlaštenog ulaska u kuću, čiji je vlasnik navodno u Zagrebu, ne želi razgovarati. Danju se griju po trgovačkim centrima i čekaonicama na kolodvoru, a par sati se "ubije" i u Pučkoj kuhinji, gdje ih uvijek čeka bar jedan obrok. 

Stakla nije "stigao" promijeniti

Zvonko Biškup,je čovjek koji je gotovo 40 godina radio u pekari svoga oca, a danas bez mirovine,živi od 700 kuna socijalne pomoći. Živi sam u trošnom kućerku na Vojnoviću. Nema struju,kroz razbijena stakla na prozorima ulazi i snijeg i mraz, a Zvonko priznaje da nije lako.
- Pomogne mi sestra, da mi da nešto pojedem, a uglavnom jedem u Pučkoj kuhinji, gdje su gospođe vrlo ljubazne, a hrana dobra. Ujutro ne jedem, a za večeru se snađem– kaže Zvonko.Smrću oca preokrenula se i njegova životna sudbina.
- Dobro je bilo i dok je bio živ brat, bilo mi je puno lakše. Sada sam sam, živim u kući u kojoj su nekada živjeli naučnici, ali je tada bila u dobrom stanju.Imam prijatelje, s kojima uvijek lijepo porazgovaram, tako da ne osjećam veliku samoću i tugu, ali nema ni sreće – priznaje Zvonko. U mračnoj sobici, koja miriše po dimu,na sreću ima peć. Skuha si kavu, kaže da ga malo ugrije, a kasnije će u Pučku kuhinju na ručak.Duboko religiozan, vjeruje u Boga, pa je čak u maloj čađavoj sobici napravio i mali oltar gdje se moli dva puta na dan. Gotovo filozofski prihvaća sudbinu. Kaže zahvaljujući Pučkoj kuhinji nije gladan, nađe se pokoje drvo za naložiti peć, a stakla na prozorima,jednosobnog, neožbukanog kućerka, bez struje, kaže nije "stigao"promijeniti. Brzo mijenja temu i s ponosom ističe da ne pamti kada je bio bolestan i radije priča o prošlosti, kada je život prema njemu bio mnogo blagonakloniji.   
 Osmijeh na izmučeno lice tog 69-godišnjaka izvlaće sjećanja na rad u očevoj pekari,naglašava da je u vojsci bio nagrađen kao dobar vojnik, a imao je i ljubavi u svom životu.No, u godinama kada većina iza sebe ima osiguranu budućnost, za Zvonka se sve preokrenulo. Nije se snašao, nikoga nije bilo da pomogne i danas moli Boga da zima što prije prođe i zapjeva ševa. Tada će ponovno  život i njemu, ali i paru koji je spojila upravo tužna životna sudbina da zajedno lakše prežive još jednu zimu, biti mnogo lakši.

Noć proveo pod vedrim nebom Na vrata Caritasa pokucao je ovog ponedjeljka i jedan putnik namjernik iz Osijeka. Iako je izbjegavao našeg fotoreportera, kaže da ga je teška muka natjerala da potraži pomoć. Naime, noć prije je tvrdi, prespavao vani,pod nastrešnicom jedne obiteljske kuće. Od zime promrzlih, crvenih ruku i lica koje je već počelo mijenjati boju u ljubičasto, u laganom kaputu i cipelama, teško otkriva svoje razloge dolaska u Bjelovar. Za volonterke Caritasa to je najmanja briga. Posjele su ga, skuhale mu mlijeko sa šećerom i odmah se dale u potragu za toplim kaputom i cipelama. Nakon što se ugrijao i došao malo k sebi, nesretniku je ponuđen i ručak, kakav očito dugo nije imao. Budući da u Bjelovaru nema nikoga svog kod koga bi mogao ostati, djelatnice Caritsa sumu kupile željezničku kartu za Osijek, kako bi se bezbrižno vratio. (iš)

Trošna potleušica bez struje više liči na pušnicu nego na dom. Tako izgledaju i unutrašnji zidovi, no unatoč tome Z. Biškup pronašao je mjesta za improvizirani oltar za kojim nalazi utjehu u Bogu.

Krajnja neimaština i nesretna sudbina udružila je Ankicu i Josipa, koji su svoje "zimsko" utočište pronašli u podrumu tuđe nedovršene kuće. Ulazak studeni zapriječili su ciglama, a nepoznato je na čemu to spavaju.

Ostatke građevinskog materijala vlasnika kuće razmaknuli su i napravili usku stazu do jedinog doma u kojemu će prezimiti.

i.š./r.s.