Uz betonski kostur propalog Pevecovog carstva, u Poslovnoj zoni Lepirac rastu krastavci, paprika i rajčica.

Plasman na tržište i opća nelikvidnost postaju sve veći problemi

Snijegom zametena Poslovna zona Lepirac u Bjelovaru danas nudi dvije dijametralno suprotne slike. S jedne strane betonski kostur propalog Pevecovog poslovnog carstva, a s druge strane ceste plastenike pod kojima proizvodnja nikad ne prestaje. Prije četiri godine braća Davor i Alen Krce krenuli su u plasteničku proizvodnju povrća, te u etapama u puni pogon stavili 4000 kvadrata  plastenika. Trenutačno se čeka berba krastavaca, kojih se može proizvesti do 120 tona, a kako je riječ o hidroponskom načinu proizvodnje, put do kupaca može se pronaći u najpogodnijem trenutku.
  - To je i naša glavna prednost jer mi na tržište možemo poslati svježi proizvod u trenutku kad ga drugi, sezonski proizvođači nemaju. To će se još malo poboljšati jer planiramo nova ulaganja u dodatnu kontrolu količine svjetlosti u plastenicima, što će proizvodnju učiniti potpuno neovisnom o dobu godine - kaže Davor Krce.
  Iako je riječ o kvalitetnom povrću, ne samo krastavaca, jer se uzgaja i paprika, rajčica i druge vrste, plasman na tržište ipak ostaje najveći problem. Sve se više okreću prodaji u vlastitoj režiji, jer se s velikim trgovačkim lancima teško pronalazi zajednički jezik oko otkupne cijene.

Borba s birokracijom

- Jednostavno vam ponude  cijenu po principu  uzmi ili ostavi, a to je često iznos ispod proizvodne cijene. Drugi je problem " kultura" neplaćanja za isporučenu robu, za koju novac čekamo i do šest mjeseci, a plastenik traži stalna ulaganja. Rezultat takvih odnosa je da smo često u minusu, odnosno zadovoljni smo kad se vrtimo oko pozitivne nule, tolikom da platimo rate kredita. U plastenike je uloženo više od dva miljuna kuna, no u svjetlu trenutačnog stanja u poljoprivredi teško da bi smo se opet upustili u takvu proizvodnju - ocjenjuje Davor Krce.
 U podizanju plastenika smještenih tik uz Poslovnu zonu Lepirac, braća su se morali boriti s birokracijom koja je vodu usmjeravala na mlin Peveca, koji se na koncu pokazao tigrom od papira.
  - Kad smo htjeli kupiti zemljište govorili su nam da to nije za nas i da si ga ne možemo priuštiti. Morali smo platiti vlastitu trafo - stanicu, uz objašnjenje da se ne možemo priključiti na postojeću, jer da sva struja treba Pevecu koji će tu izgraditi kule i vile i zaposliti deset tisuća ljudi. Sve u svemu oko dvije godine je trajalo ishođenje raznih dozvola prije nego što smo mogli podignuti plastenike i početi proizvodnju - komentiraju braća Krce. 

D.Vitanović