Objavljeno na dan 14. 05. 2009.
SUSRET S POVODOM Posljednji bjelovarski bunarđija, Dragutin Đuračić Dado. Dado je jedini koji se s ljubavlju bavi teškim i opasnim zanimanjem na području županije, i velikom dijelu sjeverozapadne Hrvatske
Jedno od gotovo potpuno izumrlih zanimanja je bunarđija ili zdenčar. U Bjelovaru i na području cijele županije, pa i šireg dijela sjeverozapadne Hrvatske jedini se tim poslom bavi Bjelovarčanin Dragutin Đuračić-Dado. Prije njega poznat je bio vrsni profesionalac Marijan Škrobot, koji je u mirovini, a Dado se tim korisnim, ali zahtjevnim i opasnim poslom, bavi još od završetka srednje škole. Završio je školu za tokara u ŠMC-u, po Šuvarovu sustavu srednjoškolskog obrazovanja, ali tokarenje ga nije privlačilo. Pomažući susjedu u kopanju bunara, odlučio je da će mu to biti životni poziv.
Nakon Bljeska vadio oružje
- Čovjek se “navuče” na posao. To je kao u rudniku, znaš da je teško i opasno, a opet ideš. Do sada sam ručno iskopao najmanje dvije tisuće bunara u Bjelovaru i okolici, sve do Križevaca, Koprivnice, Jasenovca. No, osim kopanja, čistim stare bunare, potkopavam ih. Posla ima, ali samo sezonski, u toplom dijelu godine – kaže Dado. Dodaje kako vrlo često pri čišćenju bunara, nađe svašta. Od smeća do uginulih životinja. Ljudi obično i traže čišćenje, tek kada osjete smrad, ili ako bunar presuši. Posebno se sjeća čišćenja bunara na području od Novske do Okučana, gdje nakon Bljeska očistio više od 200 bunara. Nerijetko je iz njih vadio oružje, cijele spomenike s groblja i još koješta, što su ljudi u ratno vrijeme skrivali u bunare. Nakon rata, trebalo ih je osposobiti i omogućiti vađenje pitke vode. Sve te teške i opasne predmete je Dragutin svojim rukama izvadio.
Čišćenje bunara stoji oko tisuću kuna, a kopanje 600 kuna po metru, a kopa se na dubinama od 10 do čak 50 metara. Kako zemlja i dubina kriju mnoge opasnosti, potrebno je mnogo znanja da bi se sigurno obavio nadasve težak i podcijenjen posao.
Plinovi su najopasniji
- Treba poznavati različite vještine, jer je zemlja nepredvidiva. Moram u dušu znati različite materijale, ciglu, kamen, cijevi. Ako se sve o tome ne zna, može biti velikih problema, bunar te lako proguta. Trebaju i dobri alati: lopata, čabar, vitlo, sajle, pumpe, muljače. Bunar nije lako iskopati. Ja sam se osposobio i u jednom danu mogu iskopati plići bunar od 10 metara, a za duboki mi treba i tjedan dana – kaže Dado.
Unatoč velikom iskustvu, bilo je i vrlo opasnih situacija, kada je život bio ugrožen. Prije svega to su plinovi, koje treba znati prepoznati da ne bude kasno.
-Malaksalost i glavobolja je znak da brzo treba bježati van.Osobno sam doživio da su me vukli kada sam već pao u nesvijest, no na sreću dobro je završilo, priča Dado. Unatoč svim opasnostima, kaže, ne osjeća strah kada kreće na posao. Svjestan je što ljudima znače bunari, naročito tamo gdje nema vodovoda i stoga dolazi na svaki poziv. R.S.