Marijan Mlinarić, Mlinki, dobar je dio života proveo iza zatvorskih rešetaka, otac najpopularnijeg “farmera” Marija Mlinarića o sebi, sinu i rezbarijama koje su mu osmislile život.Mlinki je u tek u zatvoru otkrio svoju umjetničku crtu i danas je drvo njegov najbolji prijatelj

-Nisam umjetnik, ali komadu drveta mogu dati život. Od obične letve mogu napraviti lijepu figuricu, kaže Marijan Mlinarić, Bjelovarčanima poznatiji kao Mlinki . No, malo njih zna da je taj osebujni gospodin, burne životne prošlosti otac jednog od najpopularnijih “farmera” Marija Mlinarića. No, buran život, često s one granice zakona, dugogodišnja odsutnost iz života najbližih, neminovno je dovela do potpunog otuđenja od obitelji. Danas Marijan s tugom i sjetom gleda sina na televiziji i rezignirano se miri sa situacijom. Dugo se nisu vidjeli. Kaže, čuli su se telefonom, ali to je sve.

Ti buš kipar

Mladost i dobar dio života Marijan je proveo u Bjelovaru i u njega se na kraju i vratio. Eksplozivna narav dovela ga je do počinjenja teškog kaznenog djela unutar obitelji, zbog kojega je osuđen na deset godina zatvora. Kasnije je kazna ublažena na osam i pol godina. Kaznu je počeo služiti u Lepoglavi, gdje je savladao i prve korake  rezbarenja u drvetu. 

-Tamo sam sreo profesora Jerkovića koji radi kao strukovni učitelj i čim me je vidio rekao je: Ti buš kipar. Odgovorio sam da ja mogu samo biti  metalac ili pak štemer, a kipar nikako. No malo, po malo, Mlinki svladava tehniku rezbarenja, dlijeto i drvo postaju mu nerazdvojni  "drugari". Bile su to devedesete godine. Nakon tri godine izdržavanja kazne, puštaju ga na dopust, ali Mlinki se više nije želio vratiti u Lepoglavu. Njegov živi duh i još veća želja za slobodom tjeraju ga da pobjegne. Umjesto povratka u zatvor, uspio je prebjeći u Italiju. Tamo se prijavljuje pod lažnim imenom kao izbjeglica iz Knina i u Italiji ostaje punih deset godina.

Bijeg u Italiju

Kad je kao izbjeglica stigao u kamp,zaposlili su ga na nekoj plantaži, brao je grožđe i kad je zaradio nešto novca, napušta kamp i  kupuje dlijeto. Stečeno zatvorsko iskustvo pomoglo mu je da sasvim dobro nastavi živjeti u Italiji. Drvo se pretvaralo u kipove i prava umjetnička djela, za kojima su Talijani poludjeli. Izrađuje raspela, svete likove koje Talijani kupuju, ne pitajući za cijenu.

-Jednostavno su poludjeli za mojim kipovima, i rezbarijama.Nakon nekog vremena sam otišao u Rim.  Tamo je tek bilo dobro. Blizu Vatikan, svete kipove još više traže i posao cvijeta. Love sam imao ko blata. Grb Rima sam prodao za 800 eura, jednostvno su mi ga oteli iz ruku. U Bjelovaru za grb našeg grada ne mogu dobiti niti toliko kuna, a kamoli eura, prisjeća se i danas  vrlo živahan Mlinki. 

Unatoč dobrom životu u Italiji, želja za ovim krajem bila je jaka. Bez obzira na opasnost pokušava se vratiti, dobiti papire i početi ponovo ovdje. No, povratak u Hrvatsku ipak nije bio tako jednostavan kao odlazak. Bez obzira na sva znanja o prikrivanju, na granici su ga otkrili i vratili u Lepoglavu da svoju kaznu  dosluži do kraja, točnije oko pet i pol godina. Mlinki se u Lepoglavi posvetio usavršavanju izrade kipova od drva i rezbarenju.

Djecu su plašili samnom

Danas je slobodan čovjek i želi da tako i ostane. Platio je dug društvu ali najveću kaznu, ipak nosi u duši i srcu. Izrađuje raznorazne uporabne predmete, ali i slike, kipove. Želja mu je da svom gradu ostavi i nešto korisno, te da ga Bjelovarčani pamte i po dobru, a ne samo kao konfliktnog mladića, štemera i čovjeka s kojim se nije bilo uputno svađati.

- Svjestan sam pečata koji nosim, mada moram reći da nikada nisam prvi započeo tuču. Međutim, došao sam na tako loš glas da su mame djecu plašile samnom, kaže Mlinki. Trzne se svaki puta kada netko od “farmera” prezime njegovog sina skrati u “Mlinki”. Ponosan je na njega iako svjestan da nije puno doprinjeo njegovom odgoju i odrastanju u kvalitetnog mladog čovjeka.

-Nisam se s Mariom vidio dugo, čuli se jesmo. No dugo moje izbivanje, zatvor, Italija, ilegala, učinili su svoje i udaljili smo se. Svaki od nas ima svoj put i od njega ne odustaje. Ne zamjeram ništa Mariju, kao ni kćerki koja živi u Zadru, niti bratu koji je u Bjelovaru. Nikome ništa, mada kada sam ih najviše trebao, imao sam ih najmanje. Oni žive svoje živote, ja ću živjet svoj. Srest ćemo se sigurno jednom, jer  vrijeme će izliječiti stare rane, o kojima ne bih govorio. Neke  stvari ipak treba zadržati za sebe, zaključuje Mlinki. žh